Na platformi CroFacte, projekta koji se bavi provjerom točnosti informacija u medijskom prostoru, ovih je dana osvanuo opsežan, vrlo intrigantan članak pod naslovom „Je li genocid nad Srbima u NDH neupitno dokazan?“. Autor mu je dr. sc. Filip Hameršak, ravnatelj Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“, koji se time uhvatio u koštac s temom koja već neko vrijeme izaziva prijepore i polarizira hrvatsko društvo. Ukratko, riječ je o tome da službena hrvatska politika, ali i mnogi povjesničari i ostali stručnjaci smatraju kako se masovne zločine počinjene nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) ne može poistovjetiti s genocidom. Među ostalim, i zato što genocid podrazumijeva specifičnu namjeru (mens rea) uništenja određene skupine, a ta namjera u slučaju NDH nije dokazana. Tako se, primjerice, u temeljnim dokumentima Međunarodnoga saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA), uz Holokaust, govori jedino o genocidu nad Romima te o progonima drugih žrtava, što znači da ni ta organizacija ne prihvaća tezu da je genocid nad Srbima općepriznata činjenica.
Međutim, s druge strane, saborski zastupnik Milorad Pupovac, povjesničar Hrvoje Klasić, bivši ravnatelj Spomen-područja Jasenovac Ivo Pejaković, politolog Žarko Puhovski, čelnica udruge Documenta Vesna Teršelič, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH Franjo Habulin i drugi uvjereni su da je genocid nad Srbima u NDH dokazan te da je njegovo negiranje ili prešućivanje „grub revizionistički čin“. Na toj su liniji i britanski povjesničar Rory Yeomans, koji tvrdi da Hrvatska „umanjuje genocidne zločine ustaša“, te kulturologinja i članica austrijskoga izaslanstva IHRA-e Ljiljana Radonić, koja smatra „da se institucionalizirana hrvatska politika sjećanja svodi na zatucani revizionizam, jer se u 21. stoljeću eksponira kao država koja negira znanstveno poznate činjenice“, odnosno „neupitno dokazan genocid nad Srbima u NDH“.
Sintagma „neupitno dokazan“, objašnjava Hameršak, podrazumijeva da je genocid nad Srbima u NDH u tolikoj mjeri utvrđen da u historiografskom smislu ima snagu činjenice, što bi značilo da povjesničare s drukčijim mišljenjem ne treba smatrati ozbiljnima, a da svi javni dužnosnici koji posežu za drukčijim formulacijama zapravo to rade protivno općeprihvaćenom stajalištu povijesne struke. No, je li utemeljeno govoriti o genocidu nad Srbima u NDH kao o neupitno dokazanom?
Pojednostavljeni put u dokazivanju genocida, piše Hameršak, nerijetko se oslanjao na navodni plan o trećinama (ubiti, protjerati, prekrstiti/asimilirati), potkrjepljivan nepouzdanim ili čak izmišljenim izvorima. Knjiga Raphaela Lemkina o vladavini sila Osovine u okupiranoj Europi iz 1944. prva je u nizu radova o genocidu, no u njoj se genocidnim politikama nad Srbima u NDH posvećuje petnaestak redaka teksta. K tomu, pojmove genocida, tj. genocidnih politika ili tehnika Lemkin određuje šire nego UN-ova Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja prisilno raseljavanje ne smatra jednim od načina počinjenja genocida.
Važno je spomenuti da u pravnim propisima te u praksi međunarodnih sudova nema jednoznačne definicije pojma genocid. Više stručnjaka tvrdi da je genocid politički obojen pojam pogodan za manipulaciju, te da je riječ genocid stekla iznimnu moć, gotovo propagandističku u svojim učincima, što dovodi do neprikladne želje da se primijeni na gotovo sve oblike masovne ljudske patnje.
Za razliku od povjesničara Igora Mrkalja i Milana Radanovića, istraživača pri Arhivu Srba u Hrvatskoj, koji su objavili radove o zločinima te ne dvoje da je u NDH počinjen genocid nad Srbima, dvojica inozemnih povjesničara, Tomislav Dulić i Alexander Korb, u svojim knjigama iznose ponešto drukčije stavove. Prema Duliću, genocid bi bio potpuno ili znatno uništenje neke vjerske ili etničke skupine koje je počinila država ili sličan politički akter na način koji uključuje namjerno, kontinuirano i sustavno organizirano uništavanje, pri čemu to uništenje mora biti fizičko u smislu izazivanja smrti članova skupine, a znatna mjera ne može se svesti na neku užu zajednicu (npr. u Srebrenici ili Hirošimi) jer inače se gubi razlika u odnosu na genocidni pokolj. Ako postoji namjera i ako počinitelj pokuša, ali ne uspije uništiti skupinu u znatnoj mjeri, riječ je o genocidu u pokušaju, a ako se namjera odnosi na sustavno uklanjanje skupine s nekoga prostora na način koji uključuje organizirane pokolje, riječ bi bila o etnocidu, poznatom i kao etničko čišćenje.
Otklanjajući odgovor na pitanje jesu li Hrvati, Srbi i Muslimani tijekom Drugoga svjetskog rata bili izvrgnuti genocidu, Dulić uočava razlike u postupanju prema Židovima i Romima, za koje „osim smrti nije bilo alternative“, te isprepletenost s protugerilskom taktikom uništenja cijelih sela, pa zaključuje kako bi samo daljnja istraživanja možda pripomogla odrediti treba li sudbinu Srba u NDH opisati kao genocid, genocid u pokušaju ili etnocid.
Korb pak u svojoj knjizi „Im Schatten des Weltkriegs“ (U sjeni svjetskoga rata) piše o masovnom ustaškom nasilju nad Srbima, Židovima i Romima te kaže kako nisu poznati dokumenti o sustavnom, razrađenom planu progona, niti se odgovarajuća genocidna namjera uništenja može utvrditi temeljem uvida u zbivanja na terenu. U skladu s tim, zaključuje da su ustaške vlasti namjeravale etnički homogenizirati teritorij, ali da su masovna ubojstva koja su počinili njihovi pripadnici ili suradnici dobrim dijelom uvjetovana i tzv. spiralom nasilja, tj. reakcijama jedne strane u građanskom ratu na akcije druge strane, te tzv. brutalizacijom sudionika, koja dovodi do olakog ubijanja.
Na kraju svoga članka Filip Hameršak napominje kako se ne može isključiti mogućnost da će se u budućnosti postići veći stupanj znanstvenoga suglasja, osobito ako se polazni pojam genocida jasnije odredi te ako se utvrđivanje genocidne namjere umjesto na NDH u cjelini usredotoči na uža područja, no ipak zaključuje kako se teza o genocidu nad Srbima u NDH zasad ne može uzeti kao neupitno dokazana. Legitimno je zastupati različita stajališta, no to je, kaže, „u znanosti još uvijek otvoreno pitanje“.
VIDEO Strašna avionska nesreća u Njemačkoj: Poginuo pilot, njegova kći (6) spašena iz goruće olupine
U Jasenovcu su rađena arheološka i forenzička istraživanja, ali nikada nisu otkrivene masovne grobnice koje bi podržale mitomansku brojku od 700.000 žrtava. Koliko mi je poznato čak niti "samo" 7 tisuća.