Trojica planinara iz Hrvatske smrtno su stradala kada ih je u Sloveniji zamela lavina. U grupi je bilo sedam osoba, a četiri su se uspjele spasiti. Nakon što su trojica nestala, pokrenuta je velika akcija potrage i spašavanja. Među osobama koje su intervenirale bio je Sašo Dudić, instruktor spašavanja u planinama. On je pronašao tijelo jednog od Hrvata. Opisao je svoje iskustvo s intervencijom, a objavila ga je Udruga gorske službe spašavanja Radovljica.
"Budim se u kišni dan. Vani je tako mračno da u sedam sati palim svjetlo u kuhinji. Glas u glavi mi govori da će to biti miran dan koji ću moći provesti s obitelji", naveo je uvodno Dudić te dodao kako mu se dvadeset minuta do osam sati oglasio alarm. "Jedva vjerujem. Pogledam na telefon na kojem piše 'spašavanje pod Roblekom'. Automatski grabim ključeve i telefon, kad se moj petogodišnji sin susretne s mojim pogledom. 'Tata, obećao si da idemo u kazalište.' U pravu je. Obećanja se moraju držati, pa sam odlučio da ću taj dan posvetiti toj aktivnosti. Danas je dan za njega. Na telefonu pratim događanja, ažuriram informacije, gledam broj sudionika i pred Lovrotom se pretvaram da me intervencija u tijeku ne zanima. Uskoro vidim da su stigli do teško ozlijeđene osobe kojoj je na glavu palo slomljeno drvo i kritično je ozlijedilo. Smirujem se. Znam da naše djevojke i momci na terenu rade usklađeno i dobro. Odemo na prvu ovogodišnju dječju matineju."
Dok je bio u kazalištu, počeo mu je zujati mobitel. "LAVINA ODNIJELA TRI PLANINARA NA TOŠCU! OBAVEZNA ZIMSKA OPREMA!“, stajalo je u obavijesti. "Takve intervencije, srećom, nemamo često. Posebno ne u listopadu. Ekipa je već iscrpljena od jutarnje teške intervencije. Nema druge. Moram ići. Lovrotu šapnem na uho: 'Hej, ako ti se predstava ne sviđa, reci mi.' Okreće se prema meni: 'Najbolja je!' šapne mi s iskricom u očima. Nemam srca da ga zgrabim i odvedem van. Čekam do kraja predstave. Tijekom aplauza objašnjavam mu situaciju. Unatoč svojim godinama, dobro zna što kod nas znače intervencije. Radi sve što mu kažem. Obuva cipele, oblači jaknu i jedva me prati brzim korakom prema autu. Brzo vozim prema kući, razmišljajući gdje mi je pospremljena zimska oprema i objašnjavam Lovrotu plan. Kimne i ponaša se kao najodraslija osoba. Pucam od ponosa i adrenalina. Kod kuće uzimam opremu, ostavljam Lovru, kažem mu da ga najviše volim na svijetu i da se vidimo uskoro", opisao je Dudić.
"Na kraju ceste prema planini Konjščici sustižem dvoje kolega koji me čekaju dok brzo oblačim jaknu i vežem cipele. Pješice žurimo dalje i uskoro postaje jasno da je ovo jedna od onih intervencija zbog kojih znaš zašto si postao gorski spasitelj, a istovremeno se pitaš što ti je to trebalo", dodao je. Na planini su, kaže, susreli još nekoliko spasitelja pa su zajedno nastavili prema vrhu.
"Staza postaje strma, spasitelji ispred nas napreduju polako jer gaze snijeg i traže prolaze. Informacije stižu jedna za drugom, svaka crnija od prethodne. Tempo je brz, razgovor je već odavno utihnuo. Ostao sam sam sa svojim korakom i mislima koje su hrlile u tamne kutke, a ja sam im se još uvijek spretno izmicao. Unatoč tome, počeo sam razmišljati o energiji. U sedam sati ujutro pojeo sam jogurt i popio čašu vode. To je bila energija s kojom sam raspolagao. Znao sam da ću doći kući navečer ili sljedeći dan. Snijeg je padao, vidljivost je bila slaba, a vjetar je podsjećao na pravu zimu. Ponovno spretno smirujem misli i tješim se da će me adrenalin držati na nogama. Na putu susrećemo dva Mađara koji su hodali za grupom Hrvata. Određujemo dvije spasiteljice da ih otprate natrag u dolinu jer su vidno u šoku. Sami nastavljamo dalje. Hodamo već sat i pol. Još uvijek nismo na lokaciji", opisao je.
Nakon još otprilike pola sata, stigli su do grape. "Netko hoda prema meni. Sklanjam se u stranu. S pognutom glavom zahvaljuju. Kad pogledam za njima, vidim koliko su potreseni i u šoku četiri hrvatska planinca koji su izbjegli lavinu, ali su mogli samo gledati kako su njihova tri prijatelja nemoćna u borbi s prirodom."
"Pravimo plan i prvi se počinje spuštati po užetu u strmu grapu. U međuvremenu, snijeg se prosipa nad nama. Brzo postavljamo dva promatrača i određujemo smjer povlačenja. U tom trenutku nas je oko trideset iz Radovljice, Bohinja i Jesenica. Unatoč velikom broju i različitim postajama, posao teče dobro i usklađeno. Jedan od spasitelja mi pruža tešku torbu sa sto metara statičnog užeta. 'Na, ovo je za dolje.' Nekoliko trenutaka gledam oko sebe tko će se spustiti u nepreglednu grapu punu kamenih skokova, a onda je prebacim na leđa i vežem se na već postavljeno uže. Izbacim još nekoliko nervoznih šala kako bih otjerao mračne misli i već sam nekoliko metara ispod staze. Nakon prvog spusta nalazim se ispod kamenog skoka iz kojeg teče otopljeni snijeg poput slapa. Uskoro iznad sebe ugledam spasitelja sa psom. Spust je težak bez psa. Pomažem mu preko skoka i bodrim psa koji je naviknut na uvjete, ali je vidno pod stresom. Odande nastavljamo postavljati užad dalje u grapu i polako se spuštamo. Nakon otprilike dvjesto metara spusta ponestane nam užeta, a grapa je još najmanje tristo metara ispod nas. Dok se pravi plan, s kolegama sondiramo strmo područje tik iznad sljedećeg kamenog skoka. Trava ispod snijega je mekana, pa su ubodi sondom nejasni. Pomaže to što vrh sonde izvlači zemlju na površinu, pa znamo da nismo pogodili čovjeka. Unatoč relativno uskoj grapi, sondiranje lavine čini se kao traženje igle u plastu sijena.
'Hej! Sašo!' Čujem pet metara ispod sebe. Nejc me zove k sebi. 'Probaj ovo.' Gurnem sondu u snijeg. Pogodi nešto mekano i odbije se natrag. Osjećaj je potpuno drukčiji od svih ostalih uboda. Opsujem. Otvaram ruksak, brzo vadimo lopate i zovemo ostale u pomoć. Počinjemo kopati i duboko, gotovo metar i pol u snijegu, otkopavamo ruku unesrećenog. Viknem ostalima. Priskaču u pomoć i u nekoliko sekundi dokopamo se do glave. Iskopamo cijelog i vrlo brzo shvatimo da je mehanizam ozljeda bio pretežak i da, nažalost, unesrećenom više nema pomoći. Ostali se u tišini vraćaju svojim sondama, a ja zovem liječnika da dođe i potvrdi ono najgore. S Nejcem ostajemo kraj otkopanog planinara i primamo upute liječnika preko telefona, kad iznad sebe čujem ono što najmanje želim – 'LAVINA!!' Podignem pogled i iznad sebe ugledam ogromnu bijelu masu koja se valja niz grapu. U glavi mi se odvrti film. Lavine mi svake zime ne daju spavati i zbilja ih se bojim. Svaki spasitelj u grapi skoči u stranu i nada se najboljem. Ja i Nejc skočimo na drugu stranu od ostalih. Na lavini ostaje samo pas koji je zanijemio. Grega se s ruba grape ispruži na lavinu i povuče psića k sebi upravo kad mu lavina već odnese stražnjicu. Pedeset metara iznad nas na užetu je privezan Gorazd. Kako mu je uspjelo pobjeći lavini na užetu koje je bilo u izravnoj liniji, nije mi jasno. Poviče jesmo li svi dobro. Napnem uši i iz svih kutova i strana dopire 'DA'. Osjećam olakšanje. Rukom snažno udarim u snijeg, želeći se osloboditi osjećaja koji mi je prolazio tijelom", opisao je spašavatelj.
Nakon što se vrijeme popravilo, stigao je helikopter u kojeg su stavili tijelo preminulog planinara. Postalo je previše opasno da nastave raditi pa su odlučili nastaviti sljedeći dan.
"Naravno, još je trebalo izaći iz grape. Helikopterom su nam dostavili još dvjesto metara užeta, ali grapa je duža, strma i izrazito nestabilna. Natrag gore? Dvanaest spasitelja i dva psa? Postoji neka staza. Ali tko će je pronaći pod snijegom? Ovdje nismo sigurni. Donosi se odluka da svakog pojedinca zasebno spasitelj zrakoplovom 'povitla' u helikopter, koji nas odvozi u dolinu. Nismo dugo razmišljali o ideji jer je vrijeme brzo prolazilo. U prvoj 'rundi' odveo je najsmrznutije. U drugoj sam bio na redu ja. Spasitelj zrakoplovac spusti se do mene, zakvačimo se za pojas i već sam izgubio kontakt s tlom. Sve je brzo prošlo. Minutu kasnije bio sam u helikopteru. Ruke su mi bile toliko smrznute da sam se jedva zakvačio za uže postavljeno unutar plovila. Mirno sjedim i divim se pilotu koji drži helikopter na mjestu dok ne podigne sve spasitelje i psa. Odvozi nas u dolinu. Posada odlučuje natočiti gorivo dok su još pet spasitelja i jedan pas zarobljeni u grapi. Odvezli smo se do automobila i zatim u dolinu. Na putu smo pratili što se događa s našim kolegama. Nakon više od sat vremena svi smo bili spašeni iz grape i sigurno prevezeni u dolinu zahvaljujući posadi slovenske vojske i spasitelju zrakoplovcu. Nakon smrti i teških situacija na intervencijama uvijek imam protokol da odem pod vrući tuš. Tamo sam toliko dugo koliko mi treba da obradim stvari u glavi. Kad izađem ispod tuša, te stvari ostavljam u kabini. Današnji dan nije iznimka. Spavam prilično loše jer sam još uvijek pun adrenalina i smijem se sam sebi što sam se brinuo da mi jedan jogurt neće dati dovoljno energije za cjelodnevni rad u visokogorju. Ujutro odlazim na posao, dok kolege i kolegice odlaze natrag na Pokljuku potražiti još dva unesrećena. Nažalost, pronašli su ih brzo, ali im nije bilo spasa. Dogodila se ogromna tragedija u našim planinama i ugasila su se tri života. Unatoč našem brzom djelovanju, bili smo nemoćni protiv sile prirode. U dolini se okupilo mnoštvo novinara, a po svim medijima govori se samo o tome. Naravno, kao što je to uobičajeno za današnje ljude, ispod objava iznose svoja 'stručna' mišljenja za koja nitko zapravo nije pitao. Žalosti me što se izreka 'Planina nije luda, lud je onaj tko ide gore' tako izrodila i pretvorila u to da više ne znam tko je lud, ali svakako otvara mogućnost da je lud onaj koji pod svaku nesreću u planinama napiše ovu izreku u komentar.
Nesreća ne miruje, a ja znam za sebe da sam se odlučio za gorsko spašavanje zbog... spašavanja, a ne zato da bih osuđivao i kritizirao. Treba pohvaliti i spomenuti izvrsnu suradnju svih uključenih u ovoj izuzetno zahtjevnoj intervenciji. Obitelji i poznanicima izražavam iskrenu sućut, a ostalima želim zimsku sezonu koja će biti sigurnija i ljepša nego što je bio njen ovogodišnji vrlo rani i tragični početak", zaključio je Sašo Dudić.
Bravo Sašo, hvala ti!