Da se pita sindikate, prosječna bi neto plaća trebala biti najmanje 2200 eura, što je otprilike 40 posto više od trenutačnog prosjeka od 1527 eura. Trećina zaposlenih zarađuje manje od tisuću eura neto, polovina manje od 1300 eura tako da je mnogima i sadašnji prosjek nedostižan! Plaće nisu samo odraz želja nego i rezultat svih drugih procesa u ekonomiji i društvu. Dosadašnjim tempom ekonomskog razvoja željena bi se razina mogla dosegnuti za desetak godina, osim ako ne izbije snažniji inflacijski val koji bi povukao jači rast plaća, ali s njim bi stigao i osjetan pad kupovne moći. Ova je godina počela s blagim povećanjem prosječnih primanja, no taj je rast već u startu djelomično “pojela” inflacija, što će dodatno zakomplicirati odnose u nastavku godine.
Diploma nije jamac...
Tržište rada istodobno bilježi umjeren rast plaća, ali i stagnaciju zapošljavanja u privatnom sektoru, uz snažan pritisak na zapošljavanje u javnim službama, posebno u obrazovanju i zdravstvu. Naši sugovornici ističu da upravo ta kombinacija – rast plaća uz usporavanje zapošljavanja – upućuje na promjenu u načinu funkcioniranja tržišta rada.
– Čini se da su plaće dosegle razine na kojima se poslodavcima više isplati ulagati u unapređenje poslovanja nego u novo zapošljavanje. Ulaže se u opremu, strojeve, organizaciju rada i restrukturiranje poslovnih procesa. Rast se sve više temelji na povećanju produktivnosti, a sve manje na povećanju zaposlenosti – komentira dr. sc. Danijel Nestić, ekonomski analitičar Ekonomskog instituta Zagreb. Proces dodatno pojačava izražen manjak radne snage, zbog kojeg je poslodavcima sve teže pronaći odgovarajuće radnike.
– Teza o većem fokusu na produktivnost vidi se i u prerađivačkoj industriji. Zadnji podaci pokazuju međugodišnji pad zaposlenosti od oko 3%, dok istodobno dodana vrijednost u tom sektoru realno raste, oko 4% u prosjeku prošle godine, odnosno čak 6,4% u četvrtom tromjesečju. Manjak radne snage i visoka očekivanja zaposlenih i dalje guraju plaće prema gore, ali poslodavci odgovaraju restrukturiranjem i prilagodbom, uz manju potrebu za radom – smatra Nestić.
Plaće su na godišnjoj razini najviše rasle u donjem dijelu raspodjele (oko 9–9,5%), ponajprije zbog povećanja minimalne plaće za najslabije plaćene radnike. Rast se postupno smanjuje prema vrhu raspodjele, gdje iznosi oko 6,5–7,5%. Srednja neto plaća rasla je brže od prosjeka (9,1% naspram 7,8%), što znači da je većina zaposlenih ipak imala veći rast primanja od ukupnog prosjeka. Podaci pokazuju da javne djelatnosti i sektori s manjkom radne snage, poput zdravstva i građevinarstva, bilježe brži rast plaća od ostatka gospodarstva. Ukupno gledano, plaće se sve više Unatoč rastu, kupovna moć plaća pada zbog novog udara inflacije na cijene hrane i energenata. Usluge su i bez rata u Iranu poskupljivale mimo svake mjere.
Jedna od karakteristika tržišta jest i da se dio rasta primanja sve više seli iz osnovne plaće u neoporezive naknade. One u bolje plaćenim sektorima mogu povećati ukupna primanja za 10 do 15 posto, ali nisu stabilne ni jednako raspoređene. Naknade nemaju utjecaja na visinu buduće radnikove mirovine!
Visoko obrazovanje i dalje se isplati, ali diploma nije jamac za visoke plaće i jače povišice te sve ovisi o sektoru. Visokoobrazovani u traženim djelatnostima, poput IT-a, energetike ili dijela javnog sektora, i dalje stoje vrlo dobro, dok je u drugim sektorima dinamika rasta plaća skromnija.
Oko 150 tisuća zaposlenih u zemlji zarađuje više od 2310 eura neto mjesečno, što bi, prema sindikalnim očekivanjima, trebala biti prosječna plaća. S druge strane, oko 150 tisuća zaposlenih prima minimalnu ili tek oko 50 eura višu plaću, dok još približno toliko zarađuje između 50 i 150 eura iznad minimalca, koji ove godine iznosi 1050 eura bruto. Za sektor obrta i samostalnih profesija, u kojem radi oko 210 tisuća ljudi, i dalje nema pouzdanih službenih podataka o plaćama.
– Nakon snažnog rasta plaća u protekle tri godine, poslodavci sve više traže načine za povećanje učinkovitosti. Posljedice su vidljive i u svakodnevici – brojni lokali i trgovine skraćuju radno vrijeme, vjerojatno kako bi smanjili potrebu za radnicima – upozorava glavni ekonomist Hrvatske narodne banke Vedran Šošić.
Središnja banka očekuje osjetno usporavanje rasta zaposlenosti. Nakon rasta od 2,2% prošle godine, zaposlenost bi ove godine mogla porasti za oko 0,9%. Dio tog rasta zapravo je prijenos iz prve polovice prošle godine, dok su trenutačna kretanja znatno slabija. Drugim riječima, prosjek zaposlenosti u ovoj godini može biti viši i bez stvarnog rasta tijekom godine.
– Podaci za ožujak pokazuju godišnji rast zaposlenosti od 0,9%, ali je velik dio tog povećanja ostvaren još prošle godine. U javnim službama zaposlenost raste brže (2,4%), dok je u ostatku gospodarstva rast znatno slabiji (0,4%) – ističe Šošić.
Pritisak na produktivnost
Usporavanje zapošljavanja dijelom je posljedica slabije ponude radne snage. Izmjene Zakona o strancima otežale su zapošljavanje stranih radnika, koji su prethodnih godina popunjavali velik dio novih radnih mjesta, dok je domaća nezaposlenost već na povijesno niskim razinama. – No važan dio objašnjenja leži i u smanjenju potražnje za radom. Čini se da je ona reagirala jače nego gospodarstvo u cjelini. Sve manje tvrtki ističe nedostatak radne snage kao glavni problem, a sve više ljudi izlazi iz evidencije nezaposlenih iz drugih razloga, a ne zbog zapošljavanja – zaključuje glavni ekonomist HNB-a Šošić.
Ukratko, plaće lagano rastu, ali pravila igre se mijenjaju na način da će se tražiti sve manje novih radnika, pritiskati na produktivnost, a razlike među sektorima biti još veće.
Ne, sindikati i aktivisti, iliti trošitelji, tražili su direktno da se uzme više novaca privatnom sektoru i da njima. Točno tim riječima.