Obitelj Zorić iz Erduta

Otkrili tajnu uspjeha, a njihov proizvod uvozit će i Nijemci: Oduševljeni su, nisu mogli vjerovati da tako miriše

23.03.2021.
u 21:30
Nismo željeli davati voće u bescjenje pa smo počeli proizvoditi vrhunsku rakiju, poručuju iz obitelji Zorić u Erdutu koja je zasadila hektare voćnjaka, jabuka, dunja, višanja...
Pogledaj originalni članak

Stjepan Zorić poznati je slavonski voćar i ratar, priznat i aktivan u svojoj branši, no najveći mu je uspjeh, reći će, što je na svom imanju i poljima u Erdutu nedaleko od Osijeka uspio zadržati sve troje svoje djece – kćer Josipu, sinove Filipa i Dinka te snahu Sanju, u dobi od 25 do 33 godine. Nisu otišli u Irsku, kao mnogi njihovi vršnjaci iz tog kraja. Spoj iskustva i mladenačke energije rezultirao je, među ostalim, i najmodernijom craft destilerijom kakve nema u njihovoj regiji, pa ni šire. Iz nje dolazi premium rakija Divania.

– To je brend koji smo razvili, a potječe od riječi divaniti, odnosno pričati. Jer, poznato je da rakija govori sve jezike – objašnjavaju nam supružnici Dinko i Sanja Zorić, koji su “od nule” osmislili čitav projekt destilerije. Uložili su u njega dosad oko tri i pol milijuna kuna. Rakija je prava domaća, spravljena od voća iz ekološkog uzgoja i iz lokalnih voćnjaka, ali ne peče se “po starinski”, već u suvremenom kazanu, najmodernijoj tehnologiji pristigloj iz Njemačke.

Izlijeva se iz njega šest vrsta rakije – od kajsija, dunja, jabuka i višanja te loza i viljamovka. Proizvode i likere od višanja i oraha, a u procesu nastanka je i onaj od lješnjaka. Planiraju, otkrivaju, proizvoditi i džin, a već su pripremili sirovinu koja je, kako kažu, najbolja podloga za to žestoko piće: rakiju od višnje.

– Sprema se tu i nešto s limunom, i s čokoladom, pa nešto roza... – zagonetno će Sanja dok u rukama drži sina Patrika od nepune četiri godine, pravoga domaćina koji nas veselo provodi po cijelome imanju. Inače svi žive u Osijeku pa su zimi tako više u gradu, a čim zatopli neprestano su na selu.

Rakija od dunja trenutačno je trend na tržištu i najzanimljivija kupcima, zbog toga smo i zasadili tri nova hektara dunja kako bismo imali vlastitu sirovinu. Nitko u Slavoniji i nema toliki voćnjak dunja. Prvi smo urod ubrali lani, izvagali smo osam tona dunja. No vjerujemo da ćemo uskoro imati sigurno deset tona po hektaru. Proizvedemo i 300 tona jabuka godišnje. Nasade kajsija smo, nažalost, bili primorani povaditi, ali njih otkupljujemo od prijatelja voćara, baš kao i sve ostalo što nam nedostaje – priča 60-godišnji Stjepan koji je inače i zamjenik predsjednika Voćarske zajednice Hrvatske. On je nekada bio šef mehanizacije u Erdutskim vinogradima, u IPK-u, a vlastiti je posao pokrenuo 1998. godine, nakon Domovinskog rata i povratka u Erdut. No odmalena je povezan sa zemljom, selom i poljoprivredom. Voćnjaci im se danas protežu na deset hektara površine, a ratarske kulture na čak 600 hektara.

Samo vrhunska kvaliteta

Prošle im je godine bila prva sezona proizvodnje rakija. Preradili su oko 70 posto svoga voća, a ostalo su plasirali na tržište. Preradom voća u rakije riješili su, inače, i problem plasmana viška svojih proizvoda, s kojim se mnogi voćari suočavaju. Zapravo, iz svojevrsnog su revolta i počeli proizvoditi vrhunsku rakiju.

– Odlučili smo da nas neće više ucjenjivati, ne želimo davati svoje voće u bescjenje. Prerađivat ćemo ga, a kao takvo, ono može stajati godinu ili dvije, neće propasti. Primjerice, prošla je ljetna turistička sezona bila lošija zbog pandemije koronavirusa pa nam je to omelo planove s plasmanom, no našoj se rakiji nije ništa dogodilo. Važno je samo da imamo odličan proizvod – ističe Stjepan.

Rakiju Divaniu proizvode na imanju u Erdutu, gdje se nalaze i kazan, i punionica, i podrum. Sagradili su nove objekte, ali u starinskome štihu, od cigle stare stotinu godina.

– Sve smo ručno čistili, svaku ciglu! – prisjeća se mlađi sin Filip.

– Svi su zamračili, i radnici i djeca, i rekli da više neće očistiti nijednu! – priznaje Stjepan.

– Peremo tu boce, etiketiramo, punimo, a sve je poluautomatizirano – pokazuje nam, pak, čitav proces 29-godišnji Dinko koji je po struci poljoprivredni tehničar, baš kao i brat mu Filip.

Proizvodni je kapacitet destilerije 20.000 litara rakije. Želja im je proizvoditi premium rakije, a one moraju i “odležati” godinu-dvije.

– Premium znači vrhunsku kvalitetu, a krenuli smo od same sirovine, koja je sto posto ekološko domaće voće, preko modernog kazana (ovaj naš je navodno tek drugi takav u Hrvatskoj), pa do skladištenja. Sve je to dugotrajan proces, prilikom kojeg se mora paziti doslovno na svaku sitnicu. Što se tiče samog pečenja rakije, ništa se ne radi na starinski način, sve je automatski. Stroj sam odvaja loše i dobro, odnosno metanol i etanol. Rakija ne smije, naime, sadržavati metanol jer je to jako štetan alkohol, a u tradicijskoj ga proizvodnji ima podosta i osobno morate voditi računa o njegovoj zastupljenosti. Naš kazan sam pokazuje što treba maknuti – navodi Sanja.

– Metanol je nemoguće kemijski u potpunosti izbaciti iz tekućine, odnosno bilo kojeg destilata, ne postoji takva tehnologija, no u našim ga je rakijama toliko malo da ga u Zavodu za javno zdravstvo nisu mogli ni izmjeriti. Majstori koji su kod nas radili znali su nas zafrkavati da bacamo rakiju, a mi smo bacali samo metanol – nadovezuje se Dinko.

– U procesu destilacije dobijemo rakiju jačine od 70 do 80 posto pa je moramo ostaviti da odleži i razrijediti destiliranom vodom na zakonski propisani postotak. Naša rakija šljiva ima 40 posto, kajsija 41, a liker od višnje 22 posto alkohola – nastavlja supruga mu Sanja, inženjerka kemije koja je zbog korone ostala bez posla u svojoj struci.

Kazan se čak i sam pere. Zanimljivo je i da ništa ne bacaju – sav kom odlazi u bioelektrane, koštice isto prodaju, a počeli su i reciklirati vodu pa je njezina potrošnja minimalna.

Cilj im je svaki mjesec po dva tjedna peći rakiju, tijekom cijele godine – onim redom kojim pojedina vrsta voća dozrijeva i pristiže.

– Nijemci su me, pri nabavi opreme, pitali želimo li tehnologiju koja proizvodi količinu ili kvalitetu. Rekli smo da želimo u našem selu proizvoditi vrhunsku kvalitetu, da se ne sramimo ni konjaka Hennessy, ni viskija Ballantine’s, ni bilo kojeg pića koje se prodaje za 200 do 300 kuna po boci – kaže Stjepan. Zorićeva rakija stoji oko 150 kuna, a cijena je to za 0,7 litara.

– Gledamo kako tržište diše, ali i cijenimo svoje – dodaje Sanja.

A svidjela se njihova kapljica i Nijemcima pa je već dogovorena suradnja s poduzetnicima iz te zemlje, koji će otkupljivati njihovu rakiju od jabuka i plasirati je na svome tržištu.

– Nijemci su najveći konzumenti destiliranih pića u Europi. Do prije 15 godina nije ni postojala nikakva tehnologija destilacije, a oni su je počeli razvijati. Igrom slučaja došli smo do tamošnjih proizvođača likera, bili su zainteresirani za našu rakiju od jabuke kao poluproizvod, dakle služio bi im za daljnju proizvodnju likera. No toliko im se svidjela da dio naše rakije žele prodavati, a dio koristiti za likere. Ostali su oduševljeni! Njihovi voćnjaci nemaju toliko sunca pa ni jabuke ne postižu takvu kvalitetu kao u našem kraju. Nisu očekivali da rakija od jabuka zaista miriše na jabuke – ponosan je Dinko.

Raditi na zemlji nije lak posao, no ova obitelj, istaknut će, u tome doslovno uživa, ma koliko god nekad bilo naporno i teško.

– Motivira nas očuvanje tradicije, nastavak i napredovanje obiteljskog posla, prije smo se primarno bavili poljoprivrednom proizvodnjom, a sada i preradom. Nema toliko stresa, radimo laganini, sve je naše, nitko nam ne diše za vratom, i 90 posto vremena provedemo na otvorenome, na svježem zraku. Nismo nikada ni razmišljali o selidbi u inozemstvo – iskreno će nam Dinko i Sanja.

Pitamo ih za čime će prije posegnuti u veselicama – rakijom, vinom ili pivom?

– Rakijom! No ja sam za slabije likere, ukusniji su – smješka se Sanja.

Jabuke iz njihovih voćnjaka završe i u školama, a pojedu ih učenici diljem Osječko-baranjske županije, u sklopu programa ”Shema školskog voća”.

Uz jabuke i dunje, uzgajaju Zorići i ratarske kulture, konkretno uljanu repicu, kukuruz, pšenicu, suncokret i soju na oko 600 hektara. To je kompletno ekološki uzgoj. Dok je Dinko obiteljski stručnjak za voćarstvo i destileriju, Filip je u ratarstvu “svoj na svome”.

Vlastiti sustav navodnjavanja

Njemu je tek 25 godina, radi punom parom i nimalo se ne žali.

– Privlači me raznolikost posla, a odmalena sam na zemlji, u poljoprivredi. To je ljubav, jednostavno. Navečer se već dogovorimo tko što treba odraditi i nema problema – priča nam Filip.

Gradit će Zorići uskoro i vlastiti sustav navodnjavanja što će, uz strojeve, biti investicija “teška” približno 5,5 milijuna kuna. Polovicu tog iznosa trebala bi “pokriti” Europska unija. Riječ je, ponovno, o najmodernijem sustavu američkog proizvođača, kojim će se trideset hektara oranica navodnjavati vodom iz Dunava, a ta je rijeka baš podno polja na kojima siju žitarice.

– Takvog sustava u ovome kraju nema, dok su u Vojvodini rašireni. Uključivat ćemo ga daljinskim upravljačem s balkona naše tvrtke. Radimo dvije žetve, iza pšenice je na redu soja, no ona ne uspijeva svaki put, ovisi o ljetnim vremenskim prilikama. Uz navodnjavanje pšenica neće kasniti deset dana, a svaka će kultura moći imati maksimalni prinos, nikada neće patiti od nestašice vode. Dakle, prihod od dvije žetve bit će nam isti kao onaj od tri žetve bez navodnjavanja – približava nam Stjepan Zorić.

Nije im to prvi, nego šesti ili sedmi projekt za koji će povući novac iz europskih fondova. A za sve je zadužena Stjepanova kći Josipa, ekonomistica po struci.

– Svi su obrazovani, pametni, govore strane jezike. Mogli su završiti u Irskoj, ali srećom, ostali su na svome. Poljoprivreda je za mene bila težak, mučan posao na početku, no za njih više nije. Uživaju jer je dosta toga automatizirano – uspoređuje Stjepan.

Već planiraju novi pothvat – prijavljuju se na fondove za obnovljive izvore energije, jer im je cilj na destileriju postaviti fotonaponske panele koji će proizvoditi struju.

– Kazan ima pogon i na kruto gorivo, odnosno drva, i na struju. Drvima se podigne temperatura do vrenja, a onda se održava strujom. Kontrola temperatura kod destilacije je izuzetno važna, što nikada nismo mogli postići samo drvetom – zaključuju naši sugovornici.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 7

Avatar EtTore
EtTore
07:10 24.03.2021.

Anabola-Alcohola

TO
TORQUEMADA
20:31 24.03.2021.

Lijepa priča, konačno! Nažalost, naš narod je toliko poglupavio da po komentarima na sve prosipa žuč ne bi li zagadio svaku pozitivnu stranu življenja u ovoj zemlji. Nije ni čudo da smo stigli do ovoga gdje smo sad. Čudno je da uopće nešto i imamo.

SN
Snowman
20:27 24.03.2021.

Cestitam, cim ju nadem u trgovini mija je.