Bilo je rano jutro tog 22. rujna 1999., kada je sutkinja Ljiljana Hvalec odjenula crno odijelo, spremila svoju veliku crnu aktovku i potom u žurbi napustila stan u zagrebačkom naselju Travno, držeći za ruke dvojicu svojih sinova. Starijeg, devetogodišnjeg Dinu odvela je u školu, poljubila ga na rastanku, a potom s petogodišnjim Vitom krenula prema vrtiću. Samo sat i pol kasnije postat će žrtva nezapamćenog zločina u zagrebačkoj Palači pravde, kada je podivljali policajac Mato Oraškić, osim nje, usmrtio svoju suprugu Gordanu, kao i odvjetnicu Hajru Prohić, dok je zapisničarka Stanka Cvetković teško ranjena.
'Za sebe ne tražim ništa'
Taj bezumni čin zauvijek je promijenio percepciju sigurnosti unutar institucija: osiguranje sudova je pojačano, a u spomen na nedužne žrtve, svakog se 22. rujna u Hrvatskoj obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ispred Općinskog građanskog suda u Zagrebu održavaju se komemoracije i polaganje vijenaca i cvijeća, organiziraju se prosvjedni marševi i edukativne kampanje, a na taj dan česte su izjave i poruke političkih i društvenih aktera o potrebi borbe protiv nasilja i učinkovitije zaštite žrtava. Nakon smrti svoje majke, i Dino Hvalec je aktivno sudjelovao u brojnim kampanjama i inicijativama radi podizanja svijesti o posljedicama femicida i obiteljskog nasilja. Najšira javnost upoznala ga je 2021., kada se odazvao pozivu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne obitelji i snimio potresan video u kojemu, kao sin ubijene sutkinje Hvalec, govori o svom životu s majkom.
Proteklih pet godina nastavio je s kampanjama na svojim društvenim mrežama, gdje brižljivo čuva uspomenu na majku, no prije nekoliko dana na lokalnoj Facebook grupi objavio je potresan apel, otkrivajući da tragična smrt majke nije jedini udarac s kojim je, uz mlađeg brata, prisiljen nositi se. "Dok drugi imaju majku, moja leži pod zemljom 26 godina. Sad se borim za oca da poživi što dulje. Moj otac ima rak prostate. Moje financijske mogućnosti su male, a moram platiti dom koji košta više od 1300 eura", napisao je Dino, uz broj tekućeg računa, i zamolio pomoć znanih i neznanih, nakon čega smo stupili u kontakt s njim. – Nikad nisam mislio da ću ostati bez jednog roditelja niti sam ikada u životu tražio pomoć, ali ovaj put moram zbog svoga oca – otpočeo je 36-godišnji Dino u razgovoru za Večernji list. Potom priča kako je otac, kada je u ljeto 2024. saznao svoju dijagnozu, pokušao izvršiti suicid dva puta, zbog čega je bio hospitaliziran u Jankomiru i u Vrapču.
– Zamislite kad vam vlastiti otac govori: "Ja bih najradije umro da vam ne budem teret, da se svega riješim, da se vas dvojica više ne morate mučiti." Smještaj u domu bio je nužan korak kako bi bio pod stalnim nadzorom. Bili smo prisiljeni smjestiti ga u privatni dom jer u gradskom domu postoje liste čekanja po 15 godina – kaže Dino Hvalec, po struci grafičar. Sanjao je kako će se baviti dizajnom interijera, ali posao je naposljetku pronašao u trgovini, gdje radi na minimalcu, dok mlađi brat Vito, profesor kineziologije, radi u teretani. Njihova mjesečna zarada, s inkluzivnim dodatkom koji su – nakon godinu dana čekanja rješenja – uspjeli izboriti za oca u visini od 400 eura, nije im dovoljna za troškove smještaja u dom i lijekova, kao i za pristojan život te dvojice mladih ljudi. Također, Dino sanja kako će upisati i fakultet, jer studij prava, upravo zbog nužnosti pronalaska posla, svojedobno nije uspio završiti.
– Ne tražim ništa za sebe nego za svog 67-godišnjeg oca i volio bih da moj apel stigne do gradonačelnika Tomislava Tomaševića, Ministarstva socijalne skrbi ili da se organizira zaklada za moju majku, poput one Ane Rukavine – apelira Dino Hvalec. Jer, financijska injekcija dobrih ljudi koji su se odazvali njegovu apelu zasigurno nije trajno rješenje. Svojedobno su ga kontaktirali predstavnici sudačke udruge i prikupili financijsku pomoć, a kontaktirao je potom i s predsjednicom Općinskog suda, gdje su mu obećali pomoći prema nadležnim institucijama. – Više sam puta tražio adekvatan posao, gledao sam i da nađem još nešto dodatno sa strane, ali sve to nije dovoljno. Apel sam objavio u trenutku očaja jer jednostavno nemam ni ušteđevine ni tolika primanja. Kad sam bio mali, svi su rekli: "Mi ćemo ti pomoći", sad kad sam već veliki klipan, nitko ne pita za nas. Zahvaljujem svima koji su mi pomogli uplatom na tekući račun. To su mali ljudi, koji su odvojili od usta da bi pomogli meni, kojeg ne poznaju niti su me ikada vidjeli, ali znaju priču o mojoj mami iz medija – priča Dino Hvalec o tragediji koja je potresla Hrvatsku, no solidarnost s njezinom djecom s vremenom je izblijedjela.
Strah od ubojice
– Moj se brat mame uopće ne sjeća i možda je sve to lakše pregrmio od mene, koji se sjećam svakog detalja: kako je tog dana tata došao po mene u školu i rekao da je mama ranjena i da je u bolnici, a da je umrla saznao sam tog popodneva na televiziji. Onda sam se zatvorio u kupaonicu i počeo glavom lupati se o zid, raskrvario se. Godinu dana nisam bio sposoban za školu, nisam se mogao fokusirati na učenje. Kad sam krenuo u školu, povukao sam se u sebe, nisam ni s kim pričao u razredu, u klupi sam sjedio sam, zbog čega je pedagoginja zvala mog oca. Pa kako neću biti povučen u sebe, mama mi je ubijena – iskren je Dino, dodajući kako nikad nije pronašao svoj mir, već je godinama posjećivao psihologe i psihijatre. Ne krije koliko strahuje od ubojice svoje majke. – On je potpuni luđak, koji je htio pobjeći preko granice, prethodno je zapalio kuću roditelja njegove žene, pa on je sposoban i sa 70 godina pronaći mene i mog brata. Zbog svega sam i tužan, i ljutit, i jako frustriran. Sve bi bilo puno lakše, drugačije, da je moja majka danas živa, ja ne bih bio u ovim teškim problemima, jer bi ona bila dovoljno financijski sposobna i ja ne bih trebao nikada u životu ikoga moliti za pomoć – zaključio je Dino Hvalec, simbol borbe protiv nasilja u ime svoje majke. Vrijeme je da im društvo vrati dug.
Sudačka organizacija bi moralno bila obvezna pomoći obitelji svoje na radnom mjestu ubijene djelatnice, ali kako vidimo to baš i ne klapa. Međutim ovdje su usput spomenuta i dva ključna problema od društvenog značaja. Manjak domova za starije i cijena smještaja u njima. Zbog 15 godina čekanja na mjesto u domu rijetki dožive taj "luksuz", O privatnim domovima ogromna većina umirovljenika može zbog mizernih mirovina samo sanjati. U tom sumornom životnom periodu reflektira se nebriga društva za svoje starije građane koji su svoj radni vijek pošteno odradili i za nagradu kad im zatreba pomoć zajednice, bivaju ostavljeni na cjedilu, neka se sami brinu za sebe kako znaju i umiju. Stjecajem nesretnih okolnosti problem stradale obitelji je isplivao na površinu (što ne znači da će biti riješen) ali je jasno ukazao na gorući društveni problem stotina tisuća potrebitih o kojima se malo ili nikako ne govori.