Postoje odluke koje izvana izgledaju kao ludost, a iznutra su jedini mogući izlaz. Za Stevea Mešića Ludina takva je odluka bila ni manje ni više nego - bicikl. Ne avionska karta, ne siguran posao u inozemstvu, ne pažljivo razrađen plan, nego običan bicikl i put iz Hrvatske prema Portugalu. Bez garancije da će uspjeti, bez velikog novca u džepu i s obiteljskom situacijom koja je, kako sam kaže, bila “katastrofa”.
Danas, deset godina kasnije, živi u New Yorku, gradu za koji kaže da mu je ušao u DNK, radi glazbu i predstavlja novu navijačku himnu za Svjetsko prvenstvo 2026. pod nazivom “Idemo na vrh”. Svoju je priču ispričao u podcastu Cronnect, u razgovoru s voditeljicom Anamarijom Tomaš.
Kada danas govori o odlasku iz Hrvatske, Mešić se često šali. Na pitanje što ga je nagnalo da sjedne na bicikl i ode, odgovara u svom stilu: “Bolesni mozak.” No iza te rečenice stoji puno teža istina. “Bili smo na baš rubu siromaštva”, prisjetio se. Uzeo je bicikl, rastao se od onoga malo što je imao i krenuo. Danas priznaje da možda ne bi imao hrabrosti ni biciklom otići do New Jerseyja, ali tada je bio spreman na sve ili ništa.
Prvotna ideja bila je još luđa: biciklom obići svijet. Pokušavao je pronaći sponzore, obilazio tvrtke i predstavljao svoj plan, no praktički nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Kad bi ga pitali koliko zapravo biciklira, odgovarao je da je vozio prije petnaestak godina. Od sponzora nije bilo ništa.
A onda je, više iz frustracije i zafrkancije, napisao status na Facebooku. Status se proširio, mediji su ga prenosili, a ujutro se probudio uz tisuće lajkova, stotine dijeljenja i pozive novinara. Do tada, kaže, kad bi slao pjesme radijskim postajama, nitko mu ne bi ni odgovorio. Odjednom su ga svi zvali zbog jednog statusa. Taj trenutak postao je prijeloman. Ako je već rekao da ide, morao je uistinu krenuti.
Portugal nije bio turistička avantura već posljednja europska stanica prije Amerike. Ondje je Mešić trebao dobiti vizu za New York. Došao je s jednosmjernom kartom i pričom da putuje oko svijeta. Kada su ga u ambasadi pitali zašto nema povratnu kartu, odgovorio je da se ne planira vraćati istim putem, nego nastaviti dalje prema Japanu i Rusiji.
U stvarnosti, sve je visjelo o jednom pečatu. Kod kuće je bilo teško, majka mu je govorila da pošalje novac čim prije jer je situacija sve gora, a on nije znao hoće li uopće dobiti vizu. Kada ju je napokon dobio, opisuje da mu se istodobno plakalo i smijalo, a morao se suzdržati emocija da zaposlenici ambasade ne pomisle da s njim nešto nije u redu.
Filmska scena čekala ga je u hostelu. Ljudi koje je ondje upoznao danima su navijali za njega, slali mu poruke i čekali vijest. Kad se vratio s vizom, u zajedničkom prostoru dočekalo ga je stotinjak ljudi s pićem u rukama. Slavilo se, kaže, “kao da je Betis osvojio Ligu prvaka.” Vlasnik hostela dopustio mu je da ondje spava dva tjedna bez plaćanja i još ga k tome častio doručkom. Govorio mu je da će uspjeti. Ti ljudi, do jučer potpuni stranci, postali su dio njegove priče i dokaz da se svijet “otvori” baš onda kada čovjek misli da nema izlaza.
Na tom putu promijenile su mu se i stare predrasude. Priznao je da je ranije imao velik otpor prema svećenicima, smatrajući ih neiskrenima, a onda mu je upravo jedan svećenik pomagao crtati rutu i pronalaziti smještaj kod hrvatskih obitelji. “Sve ono što sam mislio da je crno ispalo je bijelo, a ono što je bijelo ispalo je crno”, rekao je.
Kada je sletio u New York, nije ga dočekao filmski početak. Morao je odmah tražiti posao i rješavati papire. Radio je selidbe, konobario po restoranima, snalazio se na sve moguće načine. Kaže da nije jedini Hrvat koji je tako krenuo i da su mnogi prošli sličan put. Ono što ga je držalo bila je činjenica da ima priliku. Bio je sretan što se može boriti u gradu koji mu je odmalena bio blizak kroz košarku, hip-hop i energiju ulice.
Danas za New York kaže da je najbolji grad na svijetu. Voli njegovu gužvu, promet, nervozu, metro i sve ono što većina ljudi prezire. “Čak volim i štakore u subwayu”, našalio se. Hrvatsku i dalje poštuje, ondje su mu jezik, prijatelji i glazbeni korijeni, ali priznaje da se nakon deset godina u njoj sve više osjeća kao stranac.
Ne idealizira Ameriku. Kao najveće razlike između Hrvatske i SAD-a izdvaja zdravstveni sustav i osjećaj sigurnosti. U Hrvatskoj se, kaže, dijete još negdje može igrati vani do ponoći, dok u Americi to nije uvijek tako. Kod liječnika ga izluđuju upitnici, papirologija i računi od nekoliko tisuća dolara. Ali New York mu daje nešto što smatra presudnim: osjećaj da čovjek može biti što god poželi, ako pronađe ono što voli i spreman je raditi.
Iz te kombinacije ludosti, rada, nostalgije i prkosa nastala je pjesma “Idemo na vrh”. Mešić je deset godina želio snimiti navijačku himnu, ali nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Sada je odlučio samostalno povući potez. Budući da ide na utakmice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2026., rekao je: napravimo pjesmu, pa što bude…
Pjesmu je radio s Juricom Grlićem Leejem, reperom iz legendarne zagrebačke skupine DBP, a instrumental im je “blagoslovio” Haris Rahmanović Priki, producent poznat po radu s velikim regionalnim imenima. No Mešić danas ne juri za velikim imenima. Nekada je surađivao s Generalom Woo-om i Nenom Belanom, ali kaže da mu je danas najveća sreća raditi glazbu s prijateljima i dobrim ljudima.
Spot su snimali u Zagrebu i na Velebitu, na Tulovim gredama. Prvo je planirao snimati na planini u Americi, no supruga Tena rekla mu je da “ne komplicira” i da ode u Hrvatsku. Tako je u pet dana snimio kadrove u Zagrebu i na 1100 metara visine, ondje gdje ga je, kako kaže, jedan korak dijelio od provalije.
Pjesmu će izvesti 13. lipnja u New Yorku kada će se na obali East Rivera zavijoriti hrvatska zastava duga čak 100 metara, u organizaciji navijačke udruge Mi Hrvati i njujorške hrvatske zajednice. Čekaju ga i nastupi u Philadelphiji, a najviše se veseli utakmicama hrvatske reprezentacije. Bit će, kaže, u sektoru s hrvatskim navijačima, visoko na tribinama, gdje će navijati glasno i ludo.
Za Mešića sport ima posebno mjesto u hrvatskom identitetu. Smatra da su Hrvatima cijeli život govorili da su mali, da ne mogu i da nisu ništa, a sport je bio način da pokažu da su borci. Zato “Idemo na vrh” nije samo navijački refren, nego i nastavak njegove osobne priče. Na pitanje što bi poručio mladima ne oklijeva - kaže im da krenu “odmah”. Točnije, citiramo, “kreni jučer”. “Vrijeme prođe brže nego što mislimo, a najviše bole prilike koje nismo ni pokušali iskoristiti,” poručuje.
Za Stevea Mešića Ludina “Idemo na vrh” zato nije samo naslov pjesme. To je bicikl iz Hrvatske, viza u Portugalu, prvi poslovi u New Yorku, hrvatska zastava u Americi i svi oni trenuci u kojima čovjek ne zna hoće li uspjeti, ali nastavlja. “Idemo dati sve od sebe. Idemo prema vrhu, pa kud puklo. Nemoj se bojati. Igraj, bori se”, poručuje. Inspirativnu priču Stevea Mešića Ludina poslušajte u podcastu Cronnect. Podcast nastaje u suradnji Večernjeg lista, IMC agencije i Croatians Onlinea.