Objavljena analiza američke vanjske politike: Je li SAD nakon 250 godina odustao od vlastitih temeljnih vrijednosti?

„Život, sloboda i težnja za srećom” bili su „neotuđiva prava” istaknuta u Deklaraciji o neovisnosti kojom su osnivači Sjedinjenih Američkih Država4. srpnja 1776. proglasili neovisnost od Velike Britanije. Tijekom proteklih 250 godina američke vlade tvrdile su da su očuvanje tih ideala demokracije, ljudskih prava i temeljnih sloboda glavni pokretači vanjske politike zemlje. Međutim, Amerikanci sve više sumnjaju u to jesu li Sjedinjene Američke Države ostale vjerne vrijednostima na kojima su utemeljene. U istraživanju provedenom 2024. godine, 72 posto ispitanih Amerikanaca složilo se s tvrdnjom da je „demokracija u SAD-u nekoć bila dobar primjer, ali posljednjih godina to više nije”.

DW je analizirao kako su se tijekom 250 godina mijenjali ciljevi i metode američke vanjske politike te pokazao kako su američke vlade u tom dugom razdoblju sve češće ostvarivale svoje ciljeve vojnom silom, nego diplomacijom. Politologinje Monica Duffy Toft i Sidita Kushi zabilježile su više od 500 američkih vojnih intervencija tijekom posljednjih 250 godina, pokazujući time kako su se Sjedinjene Američke Države sve više oslanjale na vojne intervencije. „Dok je SAD u prošlosti mnogim svojim suparnicima pripisivao racionalnost, nakon 11. rujna (2001. op.red.) činilo se da je to uvjerenje o racionalnosti njihovih neprijatelja nestalo”, rekla je Kushi, docentica na koledžu Mount Holyoke.

„Tada se pojavila ideja: 'Ako s neprijateljima ne možemo razgovarati, ako u komunikaciji s njima ne možemo koristiti diplomaciju, jedino što nam preostaje je nasilje – odnosno uporaba sile'”, rekla je Kushi. „Uz znatno povećan proračun Ministarstva obrane i istodobno smanjenje proračuna State Departmenta nakon 11. rujna dogodilo se sljedeće: ako vam je jedini alat čekić, svaki problem izgleda kao čavao.”

Iako je Latinska Amerika od početka 19. stoljeća najčešće bila poprište američkih intervencija, posljednjih desetljeća zemlje Azije, uključujući Bliski istok, postale su sve važnije područje američkih vojnih intervencija. „Naši podaci jasno pokazuju pomak američkih intervencija prema Bliskom istoku, sjevernoj Africi i subsaharskoj Africi”, rekla je Kushi. „To se velikim dijelom može objasniti globalnim ratom protiv terorizma nakon 11. rujna. Može se objasniti i sposobnošću SAD-a da projicira svoju moć kao jedina svjetska supersila. Nakon završetka Hladnog rata, uz rast vojnih kapaciteta, SAD je mogao projicirati svoju moć diljem svijeta i, naravno, redefinirati svoje interese tako da gotovo cijeli svijet postane povezan s američkim interesima.”

Nisu se mijenjala samo područja interesa, nego i sami ciljevi. Kushi je pojasnila da su devedesete godine bile „razdoblje humanitarnih intervencija u američkoj vanjskoj politici: proširenje nacionalnog interesa na borbu protiv najtežih zločina protiv čovječnosti diljem svijeta – na Balkanu, u Somaliji i drugdje. Mnoge intervencije iz naše baze podataka pokazuju da su druge države pozivale SAD na vojnu intervenciju”, rekla je Kushi.

Nakon 1990-ih, a osobito od 2001. godine, prema podacima koje su prikupile Kushi i Toft, „održavanje ili uspostava vlasti stranih režima” postali su jedan od glavnih motiva američkih vojnih intervencija. Samo ova 2026. godina ponudila je dva primjera američke vojne intervencije s ciljem uklanjanja stranog režima: otmicu venezuelskog predsjednika Nicolása Madura i pokretanje rata protiv Irana u veljači. Istodobno, jedan drugi cilj pokazuje suprotan trend. Dok je u ranijem razdoblju uporaba vojnih intervencija radi „zaštite gospodarskih interesa” bila najvažniji cilj, njezina je važnost nakon Drugoga svjetskog rata postupno opadala.

To ne znači da gospodarski interesi više nisu bili važni ili vrijedni zaštite, nego se čini da se promijenila strategija njihova ostvarivanja. Osobito od 1960-ih do 1980-ih američka je vlada sve češće sklapala trgovinske sporazume, kako pokazuju podaci projekta Measuring American Diplomacy politologa Calvina Thralla i Matta Malisa. „Diplomati su vrlo uspješni u promicanju izvoza kada za to imaju dovoljno sredstava i ljudi”, rekao je Thrall, docent politologije pri Sveučilištu Columbia. „Vrlo su uspješni i u pregovorima o investicijskim sporazumima te u rješavanju trgovinskih sporova.”

Thrall kaže da se Sjedinjene Američke Države manje angažiraju u zemljama u kojima vlada nije prepoznala značajan gospodarski interes: „Trenutačno nemamo veleposlanike u zemljama poput Bolivije, Pakistana ili Malavija. Pogledate li posebno afrički kontinent, vidjet ćete da SAD tim odnosima često pristupa nedosljedno. No zemlje koje su važna odredišta američkog izvoza i važne za američke multinacionalne kompanije uvijek će dobivati stalnu pozornost, bez obzira na to koja je administracija na vlasti.” Prema podacima koje su prikupili Thrall i Malis, broj novih američkih međunarodnih ugovora opada još od 1980-ih, i za vrijeme republikanskih i za demokratskih administracija.

Američki predsjednici sve su češće davali prednost izvršnim sporazumima koje sklapaju s drugim šefovima država umjesto međunarodnim ugovorima koje mora potvrditi Kongres. No i broj takvih sporazuma također opada, osobito je to bio slučaj tijekom posljednjeg desetljeća.

To se podudara s još jednim trendom: Sjedinjene Američke Države sve češće istupaju iz multilateralnih sporazuma. Thrall i njegovi kolege uočili su da američke vlade od 1980-ih radije sklapaju bilateralne, često gospodarske sporazume. „Kod bilateralnih sporazuma snažnija država u partnerstvu – a u slučaju Sjedinjenih Američkih Država to je gotovo uvijek upravo SAD – određuje uvjete sporazuma”, rekao je Thrall.

„Ono što je posebno uočljivo kod sadašnje administracije, za razliku od prethodnih, jest to što više ni deklarativno ne podržava takozvani liberalni međunarodni poredak ili poredak utemeljen na vrijednostima”, rekao je Thrall. „Predsjednik Trump će radije otvoreno reći: 'Ovdje smo zbog svojih financijskih interesa. Ovdje nije riječ o vrijednostima niti o održavanju međunarodnog poretka.'”

Thrall i Malis utvrdili su da Sjedinjene Američke Države nikada nisu imale toliko nepopunjenih mjesta veleposlanika kao danas. To bi SAD moglo dovesti u nepovoljan položaj. „Sve je više znanstvenih istraživanja koja pokazuju koliko su važni ne samo veleposlanici nego i diplomati nižih razina u ostvarivanju ciljeva koje države žele postići. Ono što danas vidimo, povijesno je nedovoljno ulaganje u birokratske kapacitete potrebne za ostvarivanje međunarodnih ciljeva.” Štoviše, to bi moglo dovesti i do većeg broja sukoba jer je politolog Matt Malis utvrdio da je veća vjerojatnost da će SAD ući u vojni sukob sa zemljama u kojima nema veleposlanika.

„Čini se da se ravnoteža između instrumenata državne politike u Sjedinjenim Američkim Državama pomaknula u korist vojnih sredstava”, rekla je Kushi. „To nije nužno korisno ni za sigurnost SAD-a, ni za globalnu sigurnost.” U istraživanju koje je u travnju proveo vašingtonski think tank Pew Research Center, 62 posto američkih ispitanika izjavilo je da nema povjerenja u to da Donald Trump mudro koristi vojnu silu ili donosi dobre odluke u vanjskoj politici.

To se uklapa u dugoročniji trend. Američki institut za ispitivanje javnog mnijenja Gallup od početka 1960-ih ispituje Amerikance koliko su zadovoljni položajem Sjedinjenih Američkih Država u svijetu. Nakon rekordnih 71 posto iz 2002. godine, danas je samo 38 posto odraslih Amerikanaca zadovoljno položajem svoje zemlje. Čini se da je i nedavna povijest promijenila način na koji druge zemlje gledaju na Sjedinjene Američke Države. Istraživanja Pew Researcha iz 2025. godine i nevladine organizacije Alliance of Democracies provedena ove godine pokazuju da se međunarodni ugled SAD-a pogoršao u odnosu na prethodne godine. Prema podacima organizacije Alliance of Democracies, ugled Sjedinjenih Američkih Država poboljšao se u samo tri od 48 obuhvaćenih zemalja: Izraelu, Rusiji i Kini.