Je li hrana skupa ili pogrešno trošimo? Ekonomski stručnjak otkriva koje navike trebamo promijeniti

U Hrvatskoj ne bi trebalo doći do većih poskupljenja hrane, no država bi se trebala fokusirati na razvoj lokalne proizvodnje i prerađivačkih kapaciteta dok bi potrošači pod hitno trebali promijeniti neke svoje navike. Upozorava na to ekonomski analitičar Damir Novotny s kojim smo razgovarali na konferenciji o sigurnosti hrane FOODCOOLTOUR koja se prošli tjedan održala u Osijeku, a na kojoj je i on sam bio panelist. 

S obzirom na brojne globalne poremećaje upitali smo ga hoće li se oni odraziti na cijenu hrane u Hrvatskoj no on nam pojašnjava kako cijene hrane nisu rezultat jednog faktora već kombinacije tržišnih odnosa, nedostatne domaće proizvodnje i snažnog utjecaja turizma. Iako su pojedini proizvodi relativno jeftini u usporedbi s drugim zemljama, pritisci nastaju zbog neravnoteže između ponude i potražnje, regionalnih razlika te visokih troškova transporta, osobito kod uvozne hrane.

– Mi još uvijek imamo taj osjećaj da hrana mora biti jeftina, ali se to poljoprivrednicima, odnosno proizvođačima hrane, nikako ne sviđa. Dakle, tu se moraju pomiriti interesi cijena. Cijena hrane se formira na tržištu, a ne onako kako bismo mi željeli. Hrvatska još uvijek ima relativno niske cijene hrane u odnosu na neke druge zemlje. Recimo, meso je relativno jeftino, a onda je riba skupa, što je samo po sebi paradoks. Iako smo pomorska zemlja, nemamo dovoljno proizvodnje morskih plodova ili školjki, za koje Hrvatska ima iznimno velike potencijale, kao i općenito za marikulturu ili riječni ribolov. Hrvatska je nekad bila jedan od vodećih proizvođača riječne ribe u Europi, ako ne i na svijetu, u odnosu na broj stanovnika. Međutim, većina tih ribogojilišta u Slavoniji je propala – kaže nam Novotny te pojašnjava što bi mogao biti razlog pada proizvodnje u Hrvatskoj. 

– Proizvodnja je u velikoj mjeri pala i zbog stalnog pritiska na cijene. Jednostavno želimo imati jako jeftinu hranu, a s druge strane, 20 milijuna ljudi koji dođu na jadransku obalu stvara veliki pritisak. Tu nema dovoljno ponude pa cijene hrane rastu. Cijene su postale problem onom dijelu potrošača u Hrvatskoj koji nisu vezani uz samu proizvodnju. Slavonija ima jedan tip cijena, a Dubrovnik drugi. Te su cijene potpuno različite. Takve razlike u cijenama hrane i usluga između Osijeka i Dubrovnika ne postoje, recimo, u Austriji između Innsbrucka i Beča. Čak ni u Mađarskoj, koja inače ima velike regionalne razlike, ne postoji takva razlika između Budimpešte i Pečuha. To su specifične okolnosti u Hrvatskoj koje vrše razne pritiske – objašnjava Novotny. 

– S jedne strane nema dovoljno proizvodnje, a s druge strane je turizam. Koliko god ga voljeli, turizam donosi niz nuspojava koje imaju negativne posljedice i na okoliš i na tržište. Rekao bih da su cijene hrane u ovom trenutku više posljedica unutarnjih nego vanjskih pritisaka – kaže. 

Na pitanje smatra li da će situacija u svijetu ipak utjecati na cijene hrane i u Hrvatskoj kaže da sigurno hoće, ali ne u velikoj mjeri. 

– Hoće, sigurno, tu nema nikakve dvojbe iako je Europska unija najveći proizvođač hrane na svijetu. Što se tiče opskrbe i količina koje se mogu nabaviti po tržišnim cijenama, tu ne možemo reći da će biti velikih poremećaja. Pogledajte samo cijene svinjskog mesa – izrazito su niske, prosječno tri eura. Takve su cijene bile i prije početka ovog ciklusa, čak i više. Prema tome, u nekim segmentima tržišta hrane trenutno ne vidim nikakve pritiske. Najveći pritisak će se vidjeti tamo gdje se hrana prevozi na velike udaljenosti. Načelno, jedan od elemenata europske politike je da se hrana mora lokalno proizvoditi i lokalno konzumirati. Ako hranu prevozite tisućama kilometara, a to vidimo ovih dana u maloprodajnim lancima gdje dolazi hrana iz Južnoafričke Republike i Čilea, naši je potrošači jednostavno kupuju po tim visokim cijenama. Naši su potrošači očito spremni platiti visoku cijenu, jer da nisu, lanci ih ne bi prodavali. Tu je zapravo ključno pitanje transporta. Ako hranu transportiramo na udaljenost od 1000 kilometara, troškovi će se povećati, što će naravno utjecati na cijenu – kaže. 

Može li država tu nešto učiniti kako bismo se, po uzoru na Europsku uniju, više bazirali na lokalno?

– Što se tiče države, volio bih da se ona tu uopće ne miješa. Kad god se država umiješa, nastanu problemi, ili nema dovoljno hrane određenih grupa proizvoda, ili je imamo previše, kao što je slučaj s pšenicom. Država je subvencionirala pšenicu, ali loše kvalitete, pa sada imamo ogromne viškove koji mogu završiti samo kao stočna hrana. Hrvatska proizvodi oko milijun tona, a potrošnja je otprilike 600 tisuća tona, pa višak završi u Italiji. Zamislite taj apsurd: jeftin proizvod koji košta možda 20 centi po kilogramu transportira se do Italije, pri čemu je trošak transporta jednak trošku proizvodnje. Država je intervenirala poticajima za ratarsku proizvodnju, koristili su se i europski novci, a na kraju smo dobili potpunu neravnotežu na tržištu. Ono što Vlada može, a neke su vlade to i napravile, jest ublažiti porezne pritiske na hranu. Mi u Hrvatskoj imamo vrlo visok PDV na većinu prehrambenih proizvoda. Vlada je snizila porezno opterećenje na neke proizvode, ali ne na sve. Primjerice, mlijeko ima nižu stopu PDV-a, a jogurt 25 posto, što je apsurdno. Slovenija, Austrija, Italija i Njemačka, zemlje s kojima se najčešće uspoređujemo, imaju jedinstvenu sniženu stopu. Njemačka ima 7 posto, Austrija 9 posto na sve prehrambene proizvode, uključujući prerađevine i hranu za kućne ljubimce. Hrvatska ne. Hrvatska vlada je tu igrala neku posebnu političku igru koja mi se nije svidjela; snižene su cijene proizvoda koje naši potrošači često ni ne kupuju. Ako pogledate strukturu potrošnje prije turističke sezone, vidi se da naši građani, s obzirom na rast plaća, kupuju proizvode iz dalekih zemalja, grožđe iz Južnoafričke Republike ili avokado. Dakle, sve ono što se ne proizvodi u Hrvatskoj. U takvom kontekstu, smatram da bi Vladina intervencija mogla donijeti više štete nego koristi – analizira Novotny. 

Smatra da su danas cijene hrane relativno niske s obzirom na plaće u usporedbi plaća i cijena hrane od prije 20 godina. 

– Dobro se sjećam cijene litre ulja 2001. godine; tada je prosječna plaća bila oko 400 eura, a litra ulja je koštala 2 eura. Cijena je kasnije padala pa rasla, ali je danas u odnosu na plaće niža nego prije desetak godina. Uz takve odnose, potrošačima je lakše, unatoč tome što sindikati govore o košarici, to su besmislice – kaže nam Novotny te upozorava na sve veći problem. 

– Potrošači bacaju velike količine hrane, uključujući mene osobno i moje kućanstvo. Te silne količine koje bacamo posljedica su visoke sklonosti potrošnji i činjenice da su cijene bile niske, pa smo se razbacivali. Kod nas je uvriježen stav da stol nije dobar ako na njemu nema previše hrane. Mi smo se smijali Česima, Slovacima ili Nijemcima koji su kupovali po jednu jabuku ili jedan krumpir, dok je kod nas to drugačije. Potrošači još uvijek ne mijenjaju te navike i troše više nego što bi možda bilo optimalno. S druge strane, potrošači postaju sve svjesniji, smanjuju potrošnju određenih namirnica iz zdravstvenih razloga. Suvremeni potrošači nastoje jesti raznovrsnije, više povrća, a manje ugljikohidrata i mesa. Sve se promijenilo, ali mi još uvijek robujemo paradigmama iz prošlosti. Stvari se brzo mijenjaju, ali pogledi na prehrambeni sektor, nažalost, ne. Kad gledate poljoprivredne emisije, priča je ista već desetljećima - ističe Novotny. Jedna od ključnih stvari koja se mora promijeniti u Hrvatskoj je i agrarna politika. Hrvatskoj kronično nedostaje povrća i voća, ali i preradbenih kapaciteta. 

– Potpuno mi je nerazumljivo, o čemu sam razgovarao i s državnim tajnikom, kako u Baranji, koja je žitnica i gdje je proizvodnja pšenice i kukuruza vrlo uspješna, ne postoji prerada. Od tih žitarica mogla bi se proizvoditi tjestenina, a mislim da u Slavoniji nemamo nijednog ozbiljnog proizvođača tjestenine. To su fenomeni koje poljoprivredne politike nisu uspjele promijeniti niti su otklonile neravnoteže na tržištu – zaključuje ekonomski analitičar Novotny.