Johann Georg Reissmüller, velikan njemačkog novinarstva, bivši suizdavač uglednog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung i jedan od najutjecajnijih novinara u poslijeratnoj Njemačkoj, preminuo je 10. prosinca 2018. u Frankfurtu na Majni. Otišao je nešto više od dva mjeseca prije no što bi navršio 87 godina, i mjesec dana prije no što će se, sutra, navršiti 27. obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije, priznanja za koje se u svojim komentarima i tekstovima iz 1991. toliko snažno zalagao da su ti članci praktički natjerali i tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla i ministra vanjskih poslova Hans-Dietricha Genschera da se odluče za priznanje.
O tom senzibiliziranju vrha njemačke politike, ali i cijelog njemačkog društva, u zanimljivu intervjuu novinaru hrvatske redakcije Deutsche Wellea Srećku Matiću govorio je ovih dana i Michael Martens, sadašnji dopisnik FAZ-a iz jugoistočne Europe.
VIDEO Dan kada je cijela Europska unija priznala neovisnost Hrvatske
– Reissmüllerovi komentari su kancelara Kohla dovodili do ludila, sve dok nije rekao: “Priznat ću ih, dosta mi je već toga" – ispričao je Martens u tom intervjuu, pozivajući se na razgovor koji je vodio sa svjedocima iz tadašnjeg Kohlova i Genscherova okruženja.
Snaga riječi
No, kakvi su to točno bili tekstovi? S kakvom argumentacijom, s kakvim je stilom Reissmüller opisivao događaje iz napadnute Hrvatske? Čineći to toliko upućeno, precizno i jasno da je uspio pomaknuti neke ozbiljne prepreke međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, prvenstveno u Njemačkoj, ali i u široj europskoj javnosti. U Hrvatskoj kao da smo zaboravili na snagu Reissmüllerovih riječi. Ne svi, naravno. Sutra se u auli Sveučilišta u Zagrebu održava sjednica u spomen na Johanna Georga Reissmüllera, koji je bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Govorit će ondje rektor Damir Boras, njemački veleposlanik Robert Klinke i Miro Kovač, šef saborskog Odbora za vanjsku politiku, bivši ministar i bivši veleposlanik u Njemačkoj. Nisu zaboravili, naravno, ni vrijedni novinari poput Srećka Matića s DW-a, koji je pomogao i u pripremama ovog članka. A ovaj bi se članak zapravo mogao nazvati “Also Sprach Reissmüller”. Tako je govorio velikan njemačkog novinarstva i prijatelj Hrvatske u trenucima kad je bilo najteže.
Reissmüller je od 1967. do 1971. bio dopisnik FAZ-a iz Beograda i, kad je 1991. pisao o raspadu Jugoslavije, vrlo je dobro znao o čemu piše. I stoga zapravo nije ni čudno da već 26. veljače 1991. u svojoj kolumni iznosi ovakav zaključak: “S koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gazdinskog naroda tjera slojeve Srba, koji određuju politiku, na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje”. Nije mala stvar napisati takvo što: pojam “Herrenvolk” (gazdinski narod, koji drži da je predodređen da vlada drugima) vrlo je negativno nabijen pojam u njemačkom jeziku jer je zloglasan iz doba nacionalsocijalizma. Ta Reissmüllerova kolumna iz veljače 1991. završava ovom snažnom porukom: “To je stvarnost u današnjoj Srbiji. Mnogi političari u svijetu prezaju od toga da to otvoreno kažu. Ali kad jedna nacija svojim djelima neprestano i grubo ne poštuje prava drugih naroda, kako to danas većinski čini Srbija, onda je istina važnija od uglađenosti. Nijemci, koji su u ovom stoljeću svojim Herrenvolk-ludilom prouzročili toliko užasnog zla, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kad vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija u istoj takvoj zabludi zlostavlja slabije”.
Potkraj kolovoza 1991., Reissmüller objavljuje tekst koji se snažno zalaže za priznanje: “Političko vodstvo i narod nekih zapadnih zemalja zatvaraju oči pred akcijama uništavanja hrvatskog naroda. Motivi su različiti; razlozi leže i u suvremenoj povijesti i u sadašnjosti. Radi se o razumljivim, ali ne održivim razlozima (npr. stare veze sa Srbijom, strah od novog poretka na jugoistoku Europe, koji je u sadašnjem obliku definiran nakon Prvog svjetskog rata), pa sve do neodgovorno-djetinjastih (npr. animoziteta prema njemačkom ministru vanjskih poslova). Bonn je i danas prilično usamljen sa željom da se napadnutu Hrvatsku i ugroženu Sloveniju brzo primi u zajednicu država. Savezna vlada oklijeva oko brzog soliranja oko toga. Ali zašto? Kad objavi priznanje, vjerojatno će je slijediti i druge vlade.
To će zahtijevati javno mnijenje, pogotovo s obzirom na to da su baltičke republike stekle nezavisnost, a srpska sila više ne može računati na političku podršku i opskrbu oružjem iz Moskve”, piše Reissmüller 27. kolovoza 1991. i zaključuje: “Uz priznanje, na snagu bi trebale stupiti gospodarske sankcije protiv Beograda i gospodarska pomoć Hrvatskoj i Sloveniji. Ali kako, kada usprkos svemu JNA i četnici nastave sa svojim stravičnim ratom protiv Hrvatske. Onda bi bilo neizbježno da civilizirani svijet u Jugoslaviju pošalje vojnu silu kako bi se okončala agresija i pokolj. Francuska je već razmišljala o tom potezu. U Parizu su time htjeli spasiti Jugoslaviju. Ali Jugoslavija nije vrijedna očuvanja. Sačuvati se mora hrvatski narod i zemlju”.
Sramno zakazali
Sredinom listopada, Reissmüller je ogorčen time što su se “vlade zapadnog svijeta svojim riječima i djelima toliko udaljile od stvarnosti i nužnosti u potonuloj Jugoslaviji” pa ih u svojoj kolumni 11. listopada podsjeća “kako bi trebala izgledati realistična i odgovorna politika”. Posvuda nedostaje razuma i hrabrosti, piše, ali “zapadne države morale bi sad konačno priznati Sloveniju i Hrvatsku”. Za njega poput bolesnog vica zvuči činjenica da “ministar vanjskih poslova sad već nepostojeće države ima pristup stranim vladama i međunarodnim organizacijama, a šef hrvatske diplomacije, zemlje koja ne samo da je proglasila neovisnost, nego je i brani uz užasne žrtve, nailazi na zatvorena vrata kod NATO-a u Bruxellesu”. U kolumni objavljenoj 16. studenoga 1991. Reissmüller propitkuje je li barem narodima Europe, običnim građanima, kad već nije političarima koji su “sramno zakazali po pitanju srpskog rata protiv Hrvatske”, stalo do tragedije Hrvata? Nije, zaključuje, narod “nije želio spoznati da je ovaj rat borba za uništenje jedne nacije u Europi”, ali i ta je kolumna podizala svijest i probijala put prema međunarodnom priznanju.
Tjedan nakon što se to priznanje i dogodilo, u kolumni od 21. siječnja 1992., Johann Georg Reissmüller konstatira da su države Europske zajednice, unatoč “velikim i brojnim propustima prema Hrvatskoj, koja se bori za život, i prema ugroženoj Sloveniji”, ipak ispunile svoje obećanje iz prosinca. Njemačka je, kaže, bila predvodnica, a čak i oni koji su doskora krivili Bonn za takvu politiku sada nalaze sve težim i težim vjerodostojno pokazati da taj korak šteti naporima za uspostavu prekida vatre i mira. Tu kolumnu završava ovako: “Polovica Hrvatske je devastirana. Međunarodne instance sada se moraju pobrinuti da Srbija odgovara za to - zar bi zemlje Europske zajednice trebale platiti za ovaj suludi osvajački rat? I da se ratnim zapovjednicima, bilo da su to generali ili političari, sudi pod optužbama za ratne zločine”.
U mirovinu je otišao u veljači 1999. Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu bio je, 1995., jedina nagrada koju je pristao primiti, piše Berthold Kohler, jedan od današnjih suizdavača FAZ-a. Koji dodaje još nešto: “Kuća u kojoj je živio s obitelji nije otkrivala tko je tu stanovao. Samo je neprobojno staklo na kuhinjskom prozoru podsjećalo upućene na to da je u Srbiji za glavu izdavača FAZ-a bila raspisana nagrada u šesteroznamenkastom iznosu”.
Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske:
FAZ (FranfurterAllgemeineZeitung) inače kvalitetna i koliko toliko realna novina, dok je Bild kao i kod nas 24sata žutilo i zna se na koju stranu naginje!