Kako ocjenjujete razmjere i poruke masovnih prosvjeda u Srbiji te koliko oni odražavaju dubinsko nezadovoljstvo građana aktualnom vlašću?
Osnovna poruka, pored iznenađujuće masovnosti, jest da više nema straha. Taj je strah osobito postojao u manjim sredinama, gdje se ljudi poznaju, susreću i druže. Nestao je zahvaljujući studentima koji su prošli uzduž i poprijeko Srbijom, posebno po krajevima gdje vlada medijski mrak. Strah se preselio u tabor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On i dalje održava ono divlje naselje u centru grada, tzv. Ćacilend, puno sumnjivih tipova i batinaša koje njegov brat popunjava novim pristalicama. Aleksandar Vučić zna da bi, kad bi sada raspisao izbore, izgubio čak i uz krađu, stoga ih odgađa, nadajući se da će se većina građana umoriti ili zaboraviti ubojstvo 16 ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Budući da ne može smiriti građane Srbije, Aleksandar Vučić ulaguje se i folira Europskoj uniji. Ulaguje se i Kinezima i Rusima, a za domaću publiku optužuje Engleze i Hrvate za "obojenu revoluciju". No, Aleksandar Vučić sve je više stjeran u kut, a ovo postaje njegova borba za goli opstanak i izbjegavanje zatvora, jer on i njegovi najbliži suradnici znaju da je sljedeća stanica, nakon gubitka vlasti, kaznionica.
S obzirom na eskalaciju napetosti i nasilne incidente tijekom prosvjeda, postoji li realna opasnost da se politička kriza produbi do točke koja bi se mogla prerasti u građanski rat?
Građani postaju svjesni da Aleksandar Vučić vlast neće predati mirno i da će na izborima besramno krasti glasove. U takvoj situaciji jedino što im preostaje jest izlazak na ulice i prosvjedi. Aleksandar Vučić će pokušati učvrstiti svoju poziciju među umirovljenicima, podižući im mirovine i ponavljajući retoriku kako svijet želi da ga svrgne jer se on navodno bori za neovisnu Srbiju. Takva strategija mu donekle i prolazi, budući da iz Europske unije ne stižu jasne poruke ili, kada i stignu, bolje da nisu ni poslane. Čini se da je obećanje oko eksploatacije litija važnije od bilo kakve brige za demokraciju u Srbiji.
Unatoč tome, pokušaji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da manipulira istinom imaju sve manji učinak. Građani mu sve manje vjeruju, a manji lokalni povjerenici njegove stranke u sve ga većem broju napuštaju. Ako u svemu tome postoji barem jedna dobra strana, onda je to činjenica da će pad predsjednika Srbije Aleksandra Vučića gotovo sigurno povući za sobom i pad vođe socijalista Ivice Dačića, čija se stranka godinama ponaša kao politički parazit, prikvači se na veliku stranku i tako preživljava.
Ako Sjedinjene Američke Države, kako su zaprijetile, uskoro uvedu sankcije Naftnoj industriji Srbije zbog ruskog vlasništva, kako bi to utjecalo na ekonomske tokove i energetsku stabilnost zemlje u trenutku političkih promjena?
Što se tiče uvođenja sankcija kompaniji NIS, trenutačno nisam siguran da su one izgledne jer bi izazvale veliku štetu JANAF-u, a Hrvatska je pouzdan partner Sjedinjenih Američkih Država i članica NATO-a. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dobro zna za poslovicu "pare vrte gdje burgija neće" i svjestan je da taj princip u SAD-u itekako funkcionira. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nema mnogo prostora za manevar. Pred domaćom javnošću nastavlja ponavljati tezu da je riječ o međunarodnoj zavjeri protiv njega, kako bi zadržao sliku lidera koji se navodno bori za neovisnost Srbije.
Istodobno, na međunarodnoj sceni pokušava "šibicarski" balansirati, pregovara, nudi i trguje istodobno s Amerikancima, Rusima i Kinezima, nastojeći iz svake strane izvući političku i financijsku korist. No, suština je da na obje fronte gubi povjerenje. Na Zapadu ga sve manje doživljavaju kao pouzdanog partnera, dok kod kuće sve više ljudi prepoznaje prazninu iza njegove retorike i sve očitije neuspjehe njegove politike. Upravo zbog toga, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić postaje sve opasniji, jer političar koji je svjestan da mu se moć urušava, a da gubi i domaću i međunarodnu podršku, često je spreman na radikalne poteze kako bi produžio svoj politički opstanak.
Jako lijepi snimci iz Bgd,