Željko Garmaz punih je 27 godina pisao za druge, kao novinar, a onda je, reći će, shvatio kako je vrijeme da počne pisati za sebe, o onome što najviše voli – Africi i vinima. Nakon tri “afričke” knjige, koje su pokrenule nevjerojatan val dobrote, i četiri “vinske”, s portretima hrvatskih vinara, iz njegova je pera upravo izašao i naslov “Vinske priče Bosne i Hercegovine”. Iako je objavljen u respektabilnoj nakladi, rasprodan je u samo dva tjedna! Knjiga je dočekana, narodski rečeno, kao suho zlato.
– Najradije bih rekao da rekordna rasprodaja pokazuje kvalitetu moje knjige, no govori to i o jednoj drugoj priči, a to je da ne samo u Hrvatskoj, nego i široj regiji manjka literature toga tipa, a u Bosni i Hercegovini posebice. Čak su i internetske stranice vinara šture, neažurirane, nitko ne vodi ni blog o vinima, ne postoje vinski novinari ni rubrike u mainstream medijima gdje bi za njih bilo mjesta... Vjerujem da je to razlog zašto je knjiga razgrabljena. A uistinu se može gledati kao kronika jednog vremena i rasta vinske Bosne i Hercegovine, zemlje koja jedina u svijetu ima vina u svom nazivu – smješka se Željko Garmaz koji živi i radi u Osijeku.
Povijest misionarstva u Africi
Život, a kasnije i novinarstvo, ispisalo mu je zanimljivu biografiju – rođenjem je Trebinjac, životom Pločanin, a potom Sarajlija, kao student novinarstva, pa Zagrepčanin i na koncu Osječanin, ili preciznije: osječki zet.
– Bio sam s Trebinjem posvađan 25 godina, zbog rata, ali su se pojavili vinari koji ruše granice. Radovan Vukoje je jedan od njih, i da nije bilo njega vjerojatno nikada više ne bih otišao u Trebinje. To je pozitivno u vinskome svijetu: politika nije u prvom planu, vino je poništava i briše granice. Potvrđuju to i iločki i fruškogorski vinari, među kojima je sve mekša granica u vinskome smislu, a toliko surađuju da praktički čine cjelinu – govori on.
Spisateljsko poglavlje u svome životu započeo je, pak, u tandemu sa suprugom Majom Sajler Garmaz, također dugogodišnjom novinarkom, a njihovo zajedničko djelo “Naš čo’ek u Africi” nastalo je 2011. Priča je to o fra Ivici Periću, misionaru u Ruandi.
– Želja nam je bila pokrenuti okidač za općenarodnu pojavu pomoći koja je uslijedila, za realizaciju projekata o kojima je fra Ivica sanjao, a kako je bio jako samozatajan, nije nikada došao u poziciju ostvariti ih. Ta je knjiga doslovno razgrabljena, i ne samo što je prikupila novac samom prodajom, nego je generirala masovni priljev pomoći. Prikupilo se ukupno gotovo pola milijuna eura, koji su bili dostatni za početak gradnje osnovne škole, što je bio njegov san, ali i san prethodnika mu fra Vjeke Ćurića. O njemu sam, pak, knjigu napisao prije tri godine, zove se “Svetac našeg doba”, a objavljena je na 20. obljetnicu njegova ubojstva. Kroz priču o pokojnom fra Ćuriću, koji je izgubio život u Ruandi, opisana je povijest misionarstva u Africi, započeta 80-ih godina – priča nam.
Ta su dva naslova otkrila kolika je moć knjige da pokrene opći val dobra.
Portreti 500 vinara
– Živimo u “hejterskom” svijetu, a uvijek sam se, i kao novinar, grozio komentara ispod tekstova, jer sam ih doživljavao preosobno. No “Naš čo’ek u Africi” i kasnije “Svetac našeg doba” pokazali su upravo suprotno: tiha manjina je glasnija i stvara krivu sliku, a u Hrvatskoj je na djelu jako puno dobrih ljudi koji žele pomoći. Bakice su svoju ušteđevinu darivale, doslovno! To nam je stvorilo potpuno drugu sliku koja je bila dobar temelj za nastavak naše humanitarne aktivnosti, a ona se pretvorila u osnivanje udruge “Srce za Afriku” i kasnije ostvarenje niza projekata. Uslijedila je i moja zbirka putopisa “U Africi nije sve crno”. Svaka od tih knjiga izbacila je na površinu najbolje što u Hrvata ima – ponosan je Željko Garmaz, koji je za humanitarni angažman u Ruandi, zajedno sa suprugom Majom, dobitnik priznanja Ponos Hrvatske, kao i Povelje humanosti Osječko-baranjske županije.
Paralelno s prvom knjigom, počeo je 2010. godine pisati blog “Vinske priče” koji mu je bio ispušni ventil.
– Nažalost, nisam više baš bio najsretniji u novinarstvu, jer sam shvatio da to više nije onaj svijet u koji sam bio zaljubljen i kojeg sam romantizirao, i studirao, i počeo raditi još kao student, krajem 80-ih u Sarajevu, u studentskom tjedniku Valter. Znači, vrijeme romantike je isteklo, i onda sam našao romantiku u pisanju bloga, o nečemu što do tada nisam uopće ni konzumirao. Za mene su vina bila nepoznanica. Na ideju o blogu sam došao sasvim slučajno, radeći reportažu o neplaćanjima grožđa u jednoj velikoj vinariji u Iloku, i onda sam shvatio kako se među beračima grožđa, vinogradarima, vinarima u pozadini krije toliko lijepih priča. Postao sam svjestan toga da o vinarima, izuzev nekolicine velikih, na internetu ne postoji ništa. Stoga sam odlučio, kako sebi tako i drugima, pojasniti tko su oni i kreirati doslovno bazu podataka, koja danas broji više od 500 portreta vinara, a baza je Hrvatska. Blog je brzo dosegnuo toliku čitanost da sam ga odlučio ukoričiti, a iz prve dvije godine mog ‘blogeraja’, 145 priča završilo je u knjizi “Vinske priče”, objavljenoj 2013., koja je bila svojevrsno hladno oružje jer je bila teška kilogram i pol. To je nukleus, a kasnije sam istraživao vinare po regijama i objavljivao knjige vinskih priča iz Dalmacije, zatim Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, pa Istre i Kvarnera, i prije nekoliko tjedana Bosne i Hercegovine – navodi naš sugovornik.
Biografija Ivana Enjingija
Pobjegao je on, pri tome, od suhoparnih opisa karakteristika vina koje mu, iskreno će, “izazivaju gađenje kad god naleti na njih u medijima”.
– Opisi vina najveća su antireklama vinima, jer graniče sa snobizmom. Da nas deset po svim školskim uzusima opisivanja opisujemo vina, svatko bi to učinio drukčije, i zato je to potpuno nepotrebno. Važan je dojam, konačni doživljaj. Poanta je vinara i njegovu životnu priču približiti čitateljima. Moje knjige nude vinara iznutra – s njegovim ljubavima, slabostima, poviješću, ne samo vlastitom i obiteljskom, nego i poviješću kraja. To je eno-gastro putopis, sociološka i etnostudija podneblja u kojem pojedini vinar stvara svoja vina – rezimira Garmaz.
Pred samim je tiskanjem i biografija velikana Ivana Enjingija, koju je napisao upravo na poziv tog vinskog genija, i pri tome se odrekao naknade za rad. Da mu korona nije pomrsila planove, promocija bi joj bila za Enjingijev 80. rođendan, 17. svibnja.
– A to je datum koji je u vinskoj Slavoniji, pa i Hrvatskoj jedan od tri najvažnija vinska datuma, uz Vincekovo i Martinje, zbog Enjingijeva značenja u povijesti vinarstva naše zemlje, ali i cijele regije. Čovjek je to koji je prvi uopće prešao na butelje s rinfuze, a o njegovu vizionarstvu moglo bi se predavati na katedrama. Ako netko zaslužuje status legende, to je on! – zaključuje Garmaz.