Naši susjedi suniti uviđaju da Iran postaje prijetnja i cijelom arapskom svijetu

Bliski istok ponovno vrije nakon što je izraelska vlada donijela odluku o aneksiji 30 posto teritorija Zapadne obale i doline Jordan. Njihovu odluku osudio je UN i EU,  a najglasniji je bio njihov tradicionalno najveći saveznik Ujedinjeno kraljevstvo. Britanski premijer Boris Johnson poručio je Izraelu da ne bi trebao anektirati dijelove okupirane Zapadne obale, upozoravajući da London nikada ne bi priznao bilo kakve promjene granica iz 1967. godine te da bi aneksija predstavljala kršenje međunarodnog prava. U razgovoru za Večernji list izraelski veleposlanik u Hrvatskoj NJ. E. Ilan Mor govorio je o odluci Izraela o aneksiji, protivljenju EU te o kritikama nevladinih udruga na račun Izraela i kršenja ljudskih prava ističući kako je karakteristika Bliskog istoka to da je nepredvidljiv i teško je prognozirati što će se dogoditi u budućnosti. 

Veleposlanik ste u Hrvatskoj, kako ocjenjujete odnos između Hrvatske i Izraela?

Što se tiče izraelsko-hrvatskih odnosa, zadovoljan sam što mogu reći da se jako dobro razvijaju i to u pravom smjeru u svim područjima zajedničkih interesa. Ovo vrijeme koronavirusa moglo bi još potaknuti razvijanje tih odnosa. 

U pozadini ostaje, naravno, pitanje židovske zajednice i drugih zajednica koje su nastradale u holokaustu te pokušaja da se ta tragedija minimalizira i relativizira. Hrvatska se Vlada kontinuirano bori protiv takvih stajališta, ali potrebno je napraviti mnogo više u vezi s time. Siguran sam da će nova Vlada premijera Andreja Plenkovića nastaviti borbu protiv onih koji bi htjeli promijeniti povijesne činjenice i promovirati tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaški režim. Nadam se da će dijalog sa židovskom zajednicom u Hrvatskoj ponovno započeti nakon što se oformi nova Vlada. I nadam se da će se problemi poput povrata židovske imovine riješiti što prije. Izrael i Hrvatska suočavaju se sa sličnim problemima; ujedinjuje nas prošlost, a zajedno možemo nastaviti prema budućnosti.

Zašto Izrael, iako se međunarodna zajednica tome protivi, uporno želi realizirati aneksiju 30 posto okupirane Zapadne obale, što je predviđeno u objavljenom planu za Bliski istok američkog predsjednika Donalda Trumpa te pripajanje doline Jordana i 135 naselja?

Od samog osnutka Izrael teži miru sa svojim palestinskim susjedima i širim arapskim svijetom. Sporazum predsjednika Trumpa zaista predstavlja povijesnu priliku da se ta želja za mirom i ostvari. Vjerujemo da sporazum daje odgovor na dva pitanja koja su glavna za većinu Izraelaca: sigurnost Izraela i njegova stanovništva te prestanak kontroliranja tri milijuna Palestinaca.

Inicijativu predsjednika Trumpa podržavamo jer sporazum u cijelosti govori o našoj sigurnosti, nadležnosti, a istodobno, kad se proces završi, i o odvajanju od Palestinaca.

To je zajednički proces koji će na kraju dovesti do odvajanja, ali i očuvati  sigurnost Države Izrael, jer nijedan Izraelac ne želi da ovaj proces dovede do povećanih rizika.

Smatramo da je to je politički proces koji će stvoriti važan okvir unutar kojeg će se ovaj sukob riješiti. To je dugačak proces koji se treba odvijati kroz dijalog s našim susjedima, bez utjecaja na stabilnost i bez utjecaja na naše postojeće mirovne sporazume. Ovaj sporazum uspostavlja ravnotežu između izraelske vitalne sigurnosti i nacionalnih interesa i palestinske želje za samoodređenjem. Izrael je pristao započeti mirovne pregovore s Palestincima na temelju ovog mirovnog sporazuma. To je dobar plan za mir. Imamo visoka očekivanja i nadamo se da će međunarodna zajednica, a posebice države u arapskom svijetu, podržati sporazum i pomoći vratiti palestinsko vodstvo za pregovarački stol. Ovaj sporazum rješava glavni uzrok sukoba tako što inzistira na tome da Palestinci napokon priznaju Izrael kao židovsku državu. Sporazum prepoznaje izraelsku nadležnost nad područjima u Judeji i Samariji, koja su važna kako za našu sigurnost tako i kao značajna mjesta naše baštine. Izrael s Palestincima u potpunosti dijeli želju za boljim životom, za budućnošću u kojoj postoji nacionalno dostojanstvo, blagostanje i nada.

Ovaj mirovni sporazum nudi Palestincima takvu budućnost. Nudi Palestincima put do buduće države. 

Sporazum podrazumijeva da će Izrael zadržati sigurnosnu kontrolu nad cijelim područjem zapadno od rijeke Jordan, čime će Izrael dobiti trajnu istočnu granicu kojom će štititi vitalne sigurnosne interese na svojoj najdužoj granici. To je ključni strateški element za nacionalnu sigurnost Izraela.

Sporazum također poziva na razoružanje terorističke organizacije Hamas, kao i na demilitarizaciju Pojasa Gaze. Upravo je ta točka još jedna značajna prednost za Palestince. 

Sporazum jasno određuje i da se problem s palestinskim izbjeglicama mora riješiti izvan Države Izrael. Takav princip pridonosi stabilnosti oba društva, kao i mogućnosti mirnog suživota. Pravo povratka palestinskih izbjeglica u suprotnosti je sa samom srži izraelske nacionalne sigurnosti.

VIDEO Veleposlanik Države Izrael Ilan Mor u posjeti Požeško-slavonskoj županiji

Video: Ivica Galoić/Pixsell

Sporazum traži da židovski glavni grad Jeruzalem ostane ujedinjen pod izraelskim nadležnošću. Osigurava osobama svih religija dostupnost mjesta od religijske važnosti, a održava i status quo na Brdu hrama. Sporazum nikog ne izbacuje iz njegova doma, ni Izraelce, ni Palestince. On predlaže inovativna rješenja kojima će ti teritoriji biti granični. Izrael će održati status quo u područjima koja nisu planom predviđena kao dio Izraela. Nadamo se da Palestinci neće propustiti ovu priliku za mir. Ovaj je sporazum prilika stoljeća; Izrael je svakako neće propustiti.

Europska unija, a među najglasnijima su Francuska i Njemačka, upozorila je da je svaki pokušaj izraelske aneksije okupirane Zapadne obale kršenje međunarodnog prava te da je spremna poduzeti potrebne korake u slučaju implementacije plana aneksije! Kako to komentirate? 

Odnos Izraela i Europske unije ima dugu, bogatu i raznoliku povijest te obuhvaća širok spektar aktivnosti i postignuća. Izrael i EU dijele povijest, vrijednosti, interese, prilike i suočavaju se s prijetnjama. Nažalost, posljednjih je godina kao dio bliskoistočnog mirovnog procesa (MEPP) palestinsko-izraelski sukob postao središnji problem u političkim odnosima između Izraela i EU i tako zasjenio široki spektar pozitivnih aktivnosti s obje strane. Od 2008. godine, odnosno od 2012., EU uvjetuje napredak bilateralnih odnosa novim događanjima u MEPP-u, što je zasjenilo odnose na relaciji Izrael – EU. Naš dijalog, koji je usmjeren unapređenju bilateralnih odnosa u strateško partnerstvo, postao je talac MEPP-a koji se potpuno podvrgava uvjetima i željama Palestinaca.

Kao rezultat toga, umjesto dijaloga čija bi svrha bila uklanjanje nesporazuma i nepovjerenja, imamo dva monologa – takva situacija ne vodi nikamo. „Megafonska diplomacija“, kakvom se EU odnosi prema Izraelu, nije zamjena za bliski diplomatski dijalog i neće unaprijediti ulogu posrednika koju EU želi imati u MEPP-u. 

Još jedna posljedica tog uvjetovanja jest i politika nagrađivanja i kažnjavanja Izraela.  

Izrael postaje favorit Europe i biva nagrađen kad se ponaša u skladu sa standardima „političke korektnosti“ za vrijeme aktivnih političkih procesa poput pregovora s Palestincima o pronalasku rješenja sukoba.

No EU kažnjava Izrael kada se ponaša „politički nekorektno“, odnosno kada smo zbog sigurnosne situacije prisiljeni odgovoriti na terorističke aktivnosti usmjerene protiv naših građana te primijeniti silu radi samoobrane i zaštite stanovnika i državljana, što je osnovna dužnost i pravo izraelske vlade. Promatra nas se vrlo jednodimenzionalno i protiv nas se koristi oštra retorika.

EU se problemom židovskih naselja bavi na opsesivan način, kao da cijeli naš odnos ovisi o tome. Stoga je širok opseg odnosa između Izraela i EU izravno uvjetovan postojanjem ili nepostojanjem mirovnog procesa na Bliskom istoku. 

Nemojmo zaboraviti da je odmah nakon objave mirovnog sporazuma predsjednika Trumpa Europska unija dala opreznu izjavu (28/01) u kojoj je rečeno da će proučiti program.

Nažalost, stajalište EU prema mirovnom sporazumu predsjednika Trumpa ponovno ne uvažava pitanje sigurnosti Izraela, ključnog partnera EU, kao ni prijetnje s kojima se Izrael suočava. 

Kao što je rekao Gabi Ashkenazi pri preuzimanju dužnosti ministra vanjskih poslova, očekujemo važan dijalog s našim saveznicima u  Europi. 

Predsjednik vlade Benjamin Netanyahu 6. srpnja 2020. godine telefonski je razgovarao s britanskim premijerom Borisom Johnsonom i tom prilikom jasno je rekao da je Izrael spreman provesti pregovore na temelju mirovnog sporazuma predsjednika Trumpa, koji je i kreativan i realističan. Izrael se odbija vratiti propalim formulama iz prošlosti.  Ministar Ashkenazi 10. srpnja 2020. godine sastao se s njemačkim ministrom vanjskih poslova Heikom Maasom i rekao da trenutačno postoje znatne regionalne mogućnosti, ponajviše je riječ o mirovnom sporazumu predsjednika Trumpa. 

Ono što će Izrael odgovorno slijediti u koordinaciji sa SAD-om jest mirovna inicijativa predsjednika Trumpa koja je važno postignuće za regiju i predstavlja važnu priliku za mir dok istodobno čuva izraelske mirovne sporazume i strateške interese.

Izrael to namjerava postići dijalogom s našim susjedima jer želimo mir i sigurnost.

Je li do odgađanja realizacije odluke o aneksiji došlo zbog pritiska međunarodne zajednice? 

Izrael je u stalnom kontaktu sa SAD-om kada je riječ o implementaciji mirovnog sporazuma predsjednika Trumpa. Zahvaljujemo predsjedniku Trumpu i njegovoj vladi na njihovu vodstvu u realizaciji ovog sporazuma, kao i na razini njihove posvećenosti sigurnosti Izraela. Dokle god se bliski dijalog između Jeruzalema i Washingtona ne konkretizira, u praksi se ništa neće promijeniti. Odnosi između SAD-a i Izraela mnogo su više od samo političkih i taktičnih ideja. SAD je naš strateški partner i pitanje izraelske sigurnosti tema je koju podržava većina Kongresa, svaka vlada i većina Amerikanaca, tako da čak i pri promjeni u Bijeloj kući jedna stvar ostaje ista: SAD-ova predanost blagostanju, sigurnosti i postojanju Države Izrael. Bilo kakve razlike u mišljenju rješavat ćemo „u krugu obitelji“.

Zašto Izrael stalno krši dogovor iz Osla koji su 1993. godine potpisali Jaser Arafat i izraelski premijer Yitzhaka Rabin, kojim je predviđeno stvaranje palestinske države na teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine na području Zapadne obale i Pojasa Gaze, s glavnim gradom Istočnim Jeruzalemom?

Treba se zapitati sljedeće: zašto je terorist Yasser Arafat svoje ljude slao u samoubilačke misije u srce Izraela – u Tel Aviv, Jeruzalem i Haifu tijekom pregovora s Izraelom o sporazumu iz Osla? Nije htio postići mir s Izraelom jer je bio uvjeren da će svoj konačni cilj, a to je uništenje Države Izrael i osnivanje palestinske države na tom teritoriju, postići terorizmom. Treba se zapitati i zašto Palestinci još od 1990-ih odbijaju velikodušne ponude izraelskih dužnosnika da se palestinska država osnuje na Zapadnoj obali u Pojasu Gaze. Treba se zapitati zašto Palestinci nikad nisu prihvatili priliku za mir. Treba se zapitati i zašto  tvrdoglavost palestinskog vodstva temeljena na načelu „sve ili ništa“ zaustavlja bilo kakav pokušaj ponovnih pregovora za mir s Izraelom. Treba se zapitati sljedeće: postoji li uopće prava spremnost s palestinske strane da se palestinsko-izraelski sukob privede kraju? Jesu li oni zaista spremni na kompromis i suživot s Izraelom u priznatim osiguranim granicama za Izrael i za njih? To su prava pitanja.

Što Izrael nudi da bi se riješili izraelsko-palestinski sukobi i nasilja koji traju više od 70 godina?

Rješenje je dano još prije 72 godine. Dana 29. studenoga 1947. godine Opća skupština UN-a donijela je odluku o razdvajanju teritorija na dvije neovisne države – jednu arapsku i jednu židovsku, dok je Jeruzalem bio pod međunarodnim nadzorom

Židovi u Palestini prihvatili su plan, ali Arapi u Palestini i susjednim državama nisu. Iako je palestinsko-izraelski sukob započeo neorganiziranim napadima na Židove, nakon proglašenja izraelske neovisnosti 1948. godine pet arapskih država napalo je Izrael s ciljem da ga unište. 

Palestinci moraju shvatiti da neće biti mira na Bliskom Istoku dok oni ne priznaju Izraelu pravo da postoji kao židovska država i kao demokratska država. Da su Arapi i Palestinci prihvatili izvorni plan, stanje na Bliskom istoku bilo bi potpuno drukčije.

Danas je rješenje jednostavno: izravni pregovori. Obje bi strane trebale održati pregovore bez ikakvih tajni i bez fige u džepu kako bi se implementiralo rješenje o dvije države. Ti pregovori moraju imati realistična očekivanja, a ne nerealistična, kakva vidimo s palestinske strane, koja ne vode nikamo. Budući sporazum uključivat će sigurnosne mjere za Izrael i omogućiti Palestincima da žive u vlastitoj državi. Ponavljam da sam početak palestinsko-izraelskog sukoba nikad nije imao veze s teritorijem, već s palestinskim neprihvaćanjem legitimiteta postojanja židovske države imena Izrael.

Zašto Izrael nije prihvatio završnu deklaraciju summita Arapske lige u Libanonu iz 2000. godine, prema kojoj bi zauzvrat za stvaranje palestinske države na teritoriju iz 1967. s glavnim gradom Jeruzalem mnoge arapske zemlje priznale Državu Izrael? Umjesto toga Izrael je Jeruzalem proglasio glavnim gradom Izraela i sada želi aneksirati Zapadnu obalu i dolinu Jordan?

Završna deklaracija summita Arapske lige sadrži mnoge preduvjete koje prema njihovu viđenju Izrael mora ispuniti prije nego što ga arapski svijet prizna. Te preduvjete ne možemo prihvatiti. Jedini način na koji se palestinsko-izraelski sukob može riješiti jesu izravni pregovori, kao što sam već napomenuo. Načelo izravnih pregovora ključan je princip za Državu Izrael. Što se tiče Jeruzalema, taj je grad oduvijek bio glavni grad Države Izrael, kroz cijelu povijest pa do danas. Svaka država ima pravo izabrati vlastiti glavni grad i to smo i učinili.

Palestinske vlasti najavile su potpunu obustavu bilateralnih odnosa s Izraelom ako nastavite s planom aneksije. Bi li to moglo dovesti do nove eskalacije sukoba na Bliskom istoku s obzirom na to da su palestinske militantne skupine poput Hamasa i Islamskog džihada najavile žestoki odgovor u slučaju aneksije?

Prijetnjama se ne dolazi do rješenja. Palestinci vrlo dobro znaju da će oni biti najveći gubitnici dođe li do nasilja. Nema razloga za prijetnje ili korištenje nasilja protiv Izraela. Prijetnjama i nasiljem nisu postigli ništa u prošlosti, ne postižu ni sada, niti će postići išta u budućnosti. Opetovanim protivljenjem svakoj ponuđenoj ideji iz Izraela ili SAD-a Palestinci ništa ne dobivaju.

Ima li Izrael prešutnu potporu nekih arapskih zemalja za aneksiranje Zapadne obale i proglašenje Jeruzalema glavnim gradom Izraela? Špekulira se da imate dobar odnos sa saudijskim princom Bin Salmanom i kraljevima i prinčevima iz Bahreina i UAE te Katara?

Doček koji je izraelskom predsjedniku vlade Benjaminu Netanyahu priredio sultan u Omanu 2018. godine nešto je do tada neviđeno. Nesumnjivo na Bliskom istoku nastaje novi narativ. Naši susjedi, suniti, mijenjaju smjer. Islamistički vođe gube na popularnosti, a Iran je zbog svog teološkog fašizma prijetnja i Izraelu i cijelom arapskom svijetu. Današnje generacije u arapskom svijetu žele povećanje ekonomskog prosperiteta, smanjenje političkih sukoba, stvaranje saveza, među ostalima i s Izraelom. I Arapi i Židovi imaju zajednički interes u stvaranju trajnog zajedničkog saveza i potrebu za ujedinjenjem protiv agresivnog Irana, što postaje još jedan način koji spaja Izrael, sunite i antiteheranske šiite u Iraku, Siriji i Libanonu.

Izrael više nije percipiran kao neprijatelj, već važan saveznik protiv zajedničkog neprijatelja, militantnog islama, te se stoga možemo zajedno boriti protiv tog neprijatelja. Naši odnosi se normaliziraju i u drugim sferama, i to ne samo kako bismo pobijedili ono loše (Iran i militantni islam), već kako bismo njegovali dobre ekonomske odnose, inovaciju, tehnološke projekte i dr. Moderni arapski svijet razumije da bi se mogli suočiti s velikom zlom moći koja bi uništila šanse za bolju budućnost ako ne surađuju s Izraelom. Razumiju da Izrael ne samo da nije problem već može biti i rješenje za izazove s kojima se suočavaju.

Izrael je često meta nevladinih udruga koje ga optužuju za kršenje ljudskih prava na području Palestinske samouprave i u izraelskim zatvorima. Najviše vas kritiziraju zbog neljudskog načina života na području Pojasa Gaze, koje je pod opsadom dulje od 15 godina!

Te organizacije, poznatije kao BDS pokreti, ne mare previše za prava Palestinaca, već ih koriste kao ispriku za delegitimizaciju Države Izrael. Značenje akronima BDS jest bojkot Izraela, povlačenje financijskih sredstava i sankcije Izraelu, jer smatraju kako Izrael funkcionira jednako kao apartheid u Južnoafričkoj Republici.

Prema njihovu mišljenju Izrael, jedina demokracija na Bliskom istoku i jedina židovska država na svijetu, nema pravo postojanja. Zbog činjenice da na ratnom polju ne mogu pobijediti, pokušavaju demonizirati Izrael pred međunarodnom zajednicom, naštetiti izraelskoj ekonomiji i uništiti legitimitet Izraela kao židovske države.

Cilj je takvih organizacija delegitimizirati Izrael, kao što i terorističke organizacije ciljaju na Izrael kako bi oslabile zemlju i smanjile našu sposobnost da se branimo od prijetnji koje dolaze iz Irana, od Hamasa i Hezbollaha. 

Izrael se kao demokracija nalazi u jedinstvenoj situaciji. S jedne strane, Izrael se mora braniti od tisuća terorističkih napada, a s druge strane mora održati svoj demokratski karakter dok istodobno donosi blagostanje svojim građanima. Svaki dan oni koji donose odluke u Izraelu moraju odlučivati kako pristupiti osjetljivoj ravnoteži između borbe protiv terorizma i održavanja demokratskih vrijednosti. Nema druge države na svijetu koja toliko toga svakodnevno čini kako bi zaštitila ljudske živote kao što to čini Izrael.

Mnogi analitičari vjeruju da samo Izrael može zaustaviti nasilje na Bliskom istoku. Ako Izrael prizna palestinsku državu u granicama iz 1967. na području Bliskog istoka, hoće li doći do mira!?

Treba se zapitati ima li Izrael partnera koji će donijeti trajno, dugotrajno rješenje za sukob s Palestincima. Potrebna nam je suglasnost obje strane, a to nije moguće kad Izrael nudi Palestincima ruku mira i svaki put doživi odbijanje s objašnjenjem da „to nije dovoljno“. Duboko u sebi palestinsko vodstvo nije zaboravilo ni odustalo od svog sna o uništenju židovske države i nastavlja s načelom „sve ili ništa“, što u konačnici neće dovesti nikamo. Izravni razgovori, kada se gledamo oči u oči, stvaranje pravog povjerenja između dviju strana i pregovaranje s ciljem postizanja sigurnosti i mira bez preduvjeta, najvažniji su principi. 

Nadalje, priznavanje Izraela kao židovske države ključno je za kraj sukoba. Prihvaćanjem izraelskog židovskog identiteta, Palestinci će dokazati da nemaju namjeru tvrditi išta suprotno nakon što se trajni status sporazuma postigne, uključujući i tzv. pravo povratka za izbjeglice. Palestinsko odbijanje da priznaju Izrael kao židovsku državu kamen je spoticanja i središnji razlog sukoba. Puno priznavanje Izraela kao židovske države ključ je za stvaranje povjerenja i međusobnog prihvaćanja, a to su neizmjerno važne komponente trajnog mira. Kad Palestinci to učine, doći ćemo do rješenja.

Izrael često bombardira Siriju opravdavajući se kako bombardiraju proiranske militantne skupine. Koliko danas libanonski Hezbollah i Iran predstavljaju opasnost za Izrael s obzirom na to da mnogi iz izraelske obavještajne službe smatraju kako Izrael nije nikada bio ugroženiji nego danas?

Dobro je poznato da režim mula u Teheranu podržava Hezbollah, terorističku organizaciju koja je posvećena uništenju Države Izrael. Aktivnosti Irana protiv Izraela uključuju šiitske paravojske, sirijski režim Bashara al-Asada, Irak, Jemen i sunitsku palestinsku organizaciju, a sve se one oslanjaju na pomoć Irana u razvijanju precizno navođenog streljiva i projektila koji mogu pogoditi svaku metu u Izraelu i na Bliskom istoku s pogreškom od 5 do 10 metara. To znači nadogradnju 150.000 statičkih projektila koji su u južnom Libanonu namijenjeni za gađanje ciljeva u središnjem Izraelu u vođene i precizne projektile. To je jedna od najvećih prijetnji za Izrael. Važno je znati da su te projektile i rakete ustupili Iračani, čime su prekršili UN-ove sigurnosne rezolucije. To znači da je Iran jedina država na svijetu koja opskrbljuje terorističke organizacije raketama zemlja-zemlja i tehnologijom za projektile. 

Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je izdalo izvješće o zabrani trgovanja oružjem s Iranom. Sljedeći citati dovoljno govore o pravom karakteru i namjerama Irana:  

„Iran već krši zabranu uvoza oružja, čak i prije njena isteka u listopadu. Zamislite da je iranska aktivnost dozvoljena, odobrena, da restrikcija nema, kakva bi situacija bila?“

„(…) Tajništvo UN-a procijenilo je da su krstareće rakete koje su korištene u napadima na Saudijsku Arabiju iranske proizvodnje.“

VIDEO Izraelska vojna vozila na sirijskoj granici

Video: Wochit

„Iran ne samo da ne priznaje Izrael, već ponosno prezentira projektile na kojima piše 'smrt Izraelu'. To je užasavajuće.“

„Iranska tehnologija izrade projektila predstavlja prijetnju regionalnoj sigurnosti zbog Irana kao potencijalnog dostavljača oružja za masovno uništenje, kao i dostavljača nuklearnog tereta...“

Ako se zabrana ne produlji, Iran će moći slobodno kupovati ruske borbene presretače, poboljšavati i širiti svoju flotu podmornica, moći će kupovati nove, napredne tehnologije za svoje suradnike i partnere na Bliskom istoku i postati preprodavač oružja. Iranu se mora produljiti embargo!

Nećemo dopustiti da Iran i njihovi saveznici u Libanonu nastave ovaj opasni projekt. Smatramo Iran glavnom prijetnjom miru i stabilnosti na Bliskom istoku, našoj sigurnosti i sigurnosti mnogih drugih područja.

Islamska Republika Iran autoritarni je, teokratski režim koji strogo provodi šerijatski zakon. Postali su sila destabilizacije i pobune na Bliskom istoku. Taj režim već 20 godina funkcionira tako da vara cijelu međunarodnu zajednicu kako bi nabavio nuklearno oružje. Njihov napor u pronalasku nuklearnog oružja i dostavljačkih mehanizama najveća je prijetnja svjetskom miru. Njihove balističke i krstareće rakete s nuklearnim bojevim glavama mogu doseći ne samo Izrael već i srce Europe.

Nemojmo zaboraviti da tu postoji i opasna kombinacija religijskog ekstremizma, fanatizma, želje za regionalnom hegemonijom, izvozom islamske revolucije te opsjednutost oružjem za masovno uništenje i mržnjom prema nevjernicima na Zapadu. 

Iran ima namjeru uništiti Izrael i pokušava osigurati alate kako bi tu namjeru i ostvario.

Unatoč krizi s koronavirusom, Iran nastavlja provoditi svoje destabilizirajuće djelovanje u regiji i sustavno krši svoje obaveze određene zajedničkim opsežnim planom djelovanja (CBOA) iz 2015., koji je trebao zaustaviti ambicije iranskog režima, ali u tom naumu nije uspio.

Izrael podupire kampanju maksimalnog pritiska koja je pokrenuta protiv Irana u prošlosti i sada raste te vjerujemo da je to najbolje diplomatsko rješenje za iransku agresiju.

Izrael neće dopustiti niti će se složiti s jačanjem proiranskih šiitskih paravojski i revolucionarnih gardi kojima Iran upravlja u Siriji. Iran nema imuniteta nigdje.

Strahujete li od mogućnosti izbijanja velikih sukoba na Bliskom istoku između Irana, Sirije i Libanona s jedne strane i Izraela s druge strane?

Jedna od karakteristika Bliskog istoka jest njegova nepredvidljivost. Zato je teško išta reći. Jedno je sigurno, Izrael je zemlja koja voli mir i koja nastoji postići mir sa svim svojim susjedima, ali isto tako zna se obraniti od onih koji se ne mire sa stvarnošću i ne prihvaćaju činjenicu da je Izrael zaista na Bliskom istoku i da će tu i ostati, a svaki pokušaj njegova uništenja neće uspjeti. Naši su praoci uvijek govorili: „Tražite mir, ali budite spremni na rat“, i mi ćemo nastaviti tražiti mir i sigurnost koliko god je to moguće jer je mir naš osnovni interes.