Ova tragedija duboko je potresla našu i širu društvenu zajednicu. Brojna pitanja su ostala bez odgovora. Jesu li svi koji su bili u kontaktu s optuženom, poduzeli sve što su mogli i jesu li se znakovi teškog psihičkog stanja u kojem se neposredno prije no što je počinila kazneno djelo, nalazila, i opasnosti od tog djela za nju i njezino dijete, mogli, ali i trebali prepoznati? Jesmo li ovu tragediju mogli spriječiti? Roditeljstvo djeteta s poteškoćama u razvoju, a posebno s mentalnim bolestima, izazovno je, puno emocionalnog angažmana isprepletenog s ljubavlju, željom za dobrobiti i ozdravljenjem, ali i brigom, strahom i strepnjom za djetetovu budućnost. U danas ubrzanom ritmu života, općem pomanjkanju vremena, ali i empatije te stvarne podrške i brige za drugoga, mnogi su roditelji djece s problemima u razvoju i bolestima usamljeni, bez stvarne pomoći i podrške zajednice i sustava, sami se nose sa strahovima i izazovima takvog roditeljstva.
Ova tragedija nije samo tragedija jedne obitelji, nego i društva u kojem živimo. Ona ukazuje, ali i obvezuje na nužnost osiguravanja sveobuhvatnog, stručnog, koordiniranog i svima dostupnog sustava pomoći i podrške djeci, ali i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju koji će spriječiti da se ovakva tragedija ikada više dogodi - riječi kojima je Sanja Nola, predsjednica sudskog vijeća zagrebačkog Županijskog suda okončala objavu nepravomoćne presude 35-godišnjoj majci, optuženoj da ja lani ubila svoje dijete (3), utopivši ga u Savi.
Te riječi, odzvanjale su u mučnoj tišini sudnice u kojoj se prethodno čulo da je 35-godišnjakinja nepravomoćno osuđena na 15 godina zatvora zbog teškog ubojstva djeteta. Izrečena joj je i mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja jer je u inkriminirano vrijeme bila znatno smanjeno ubrojiva, a sud joj je odredio i zaštitni nadzor u trajanju od pet godina, koji počinje teći nakon što odsluži kaznu. Obrazlažući dokaze na kojima je njezino vijeće donijelo presudu, sutkinja Nola navela je da se presuda temelji na priznanju optužene, iskazima svjedoka i vještaka te pregledu audio i video snimki. A svi ti dokazi, razotkrili su kako se jedan dječji život ugasio i jedna je obitelj nepovratno razorena jer u ovoj državi ne funkcionira ni zdravstveni ni socijalni sustav, a ni briga o teško bolesnoj djeci. Takva djeca su prepuštena svojim obiteljima, a ta briga ponekad može biti i toliko velika, da izostanak napretka, kod pojedinih roditelja, može dovesti do frustracija, koje na koncu dovedu do tragedije.
Po stavu suda i na temelju mišljenja vještaka, upravo to se dogodilo u slučaju 35-godišnjakinje koja je, prema optužnici, 15. siječnja 2025., s djetetom u naručju ušla u Savu. Učinila je to, čulo se iz obrazloženja nepravomoćne presude, dan prije no što je trebala biti primljena na psihijatrijsko liječenje. I dan poslije nakon što se tražila pomoć, žaleći se obitelji da sve to više ne može izdržati te tražeći da je se hospitalizira. A na dan kada je ubila svoje dijete, 35-godišnjakinja je prvo ujutro u Centru za socijalnu skrb tražila pomoć za dijete, a kasnije s djetetom otišla u igraonicu. Ono što se događalo u igraonici, gdje dijete nije reagiralo na njezina dozivanja, po sudu, uz njezino teško psihičko stanje, bio je okidač za koji je na koncu doveo do ubojstva djeteta. Vještaci su utvrdili, da je 35-godišnjakinja bila jako, možda čak i previše angažirana oko zdravlja djeteta. Vodila ga je na razne terapije, bila mu je posvećena 24 sata dnevno, prestala je raditi kako bi se brinula o djetetu... No svi ti tretmani nisu doveli do poboljšanja djetetova zdravlja, što je 35-godišnjakinju frustriralo jer se nije mogla nositi s time da djetetu ni na koji način ne može pomoći. Prema stavu vještaka, psihičko stanje joj se pogoršalo dva mjeseca prije tragedije.
- Optužena je u vrijeme počinjenja djela bila u stanju teške depresivne epizode, koja se razvila kao reakcija na životne probleme i stresnu situaciju suočavanja s bolesti djeteta. Kao majka, optužena je bila izuzetno, čak i previše angažirana u liječenju djeteta, pri čemu je provodila i brojne iznadprosječne aktivnosti u tom liječenju. Zbog svega toga kod optužene se razvila tjeskoba, frustracija, ali i nemogućnost racionalnog razmišljanja, jer usprkos svemu što je poduzimala za dijete, njemu se zdravstveno stanje nije poboljšavalo - naveli su vještaci.
Na koncu su zaključili da je u inkriminirano vrijeme bila bitno smanjeno ubrojiva, no svjesna svojih postupaka, što bilo ključno za sud da se utvrdi je li bila ubrojiva ili ne. Prilikom izricanja nepravomoćne presude, sud je 35-godišnjakinji otegotnim cijenio to što je kaznenim djelom povrijeđeno najviše kaznenim zakonodavstvom zaštićeno dobro - život djeteta koje je bilo na samom početku životnog puta. Otegotnim joj je cijenjeno i što je ubila dijete kojem je bila majka, odnosno osoba u koju je dijete imalo beskrajno povjerenje, kao i to što je ubila dijete koje je bilo teško bolesno.
Otegotnim joj je cijenjeni način na koji je djelo počinila, ali i to što je nakon toga nazvala policiju i članove obitelji, što je po stavu suda, bio čin stravične prisebnosti. Isto tako otegotnim joj je cijenjeno i to što je svojim činom ostavila trajne posljedice svojoj obitelji. Olakotnim joj je cijenjena neosuđivanost, detaljno i okolnosno priznanje koje je dala odmah na početku postupka, iskreno kajanje i žaljenje, te izražena svijest da nikakva kazna ne može ublažiti bol, patnju i krivnju koju će nositi do kraja života jer je ubila svoje dijete. I bitna smanjena ubrojivost joj je cijenjena olakotnim, a na koncu joj je produljen i istražni zatvor u kojem je od uhićenja lani u siječnju.
Tragedija. Nek joj Bog oprosti.