Pune 72 godine i 110 dana trajala je apsolutistička vladavina francuskog kralja Luja XIV., poznatog i kao ‘Kralj Sunce’. Preko sedam desetljeća na prijestolju omogućilo mu je da ostavi neizbrisiv pečat svoje osobnosti i vizija na institucijama, kulturi i mentalitetu provodeći duboke i dugoročne transformacije koje su preoblikovale ne samo Francusku, već i čitavu Europu. Iako su njegova politička filozofija, kao i metode vladanja, bile i ostale predmet brojnih kontroverzi, njegovoj bogatoj ostavštini na čijem je popisu i raskošna palača Versailles i danas se divi cijeli svijet.
Rođenje Luja XIV., 5. rujna 1638. Godine, smatralo se pravim čudom. Naime, njegovi roditelji, kralj Luj XIII. i Ana Austrijska, pune su 23 godine bili u braku bez nasljednika, stoga su sinu koga su toliko dugo čekali dali ime Louis-Dieudonné, što u prijevodu znači "Bogomdan". Nepunih pet godina kasnije, kralj Luj XIII. umire, a na prijestolju ga, 14. svibnja 1643. godine, nasljeđuje sin Louis-Dieudonné pod čijom se vladavinom tada našlo 19 milijuna podanika. Budući da je dječak postao kralj kada su mu bile samo četiri godine i osam mjeseci, vlast je, kao regentkinja, preuzela njegova majka, ali stvarna moć bila je u rukama njezinog glavnog ministra i Lujevog kum, talijanskog kardinala Julesa Mazarina.
No, već u ranim godinama vladavine mladog Luja dogodili su se neki od najdramatičnijih trenutaka u francuskoj povijesti 17. stoljeća – izbili su burni građanski ratovi. Protiv krune, odnosno protiv sve centraliziranije vlasti kardinala Mazarina, koji je kao glavni ministar faktički upravljao Francuskom u ime maloljetnog kralja, pobunilo se tada moćno, visoko plemstvo, regionalni guverneri i najvažniji pravosudni organ kraljevstva - pariški Parlament. Kako bi izbjegla gnjev pobunjenih masa kraljevska je obitelj dva puta bila primorana napustiti dvorac te pod okriljem noći pobjeći iz Pariza. U jednom od dramatičnijih trenutaka, razjarena je rulja uspjela provaliti u kraljevsku palaču, kako bi se na licu mjesta uvjerili da je kralj još uvijek u dvorcu te da ne namjerava pobjeći. To razdoblje, u kom su dominirali neizvjesnost i strah, za mlađahnog je kralja bilo izuzetno traumatično te je ostavilo trajne posljedice.
Nasilni upad nepoznatih ljudi u njegovu privatnost duboko je potresao dječaka koji se u ranim godinama svoje vladavine na vlastitoj koži uvjerio koliko krhka može biti kraljevska moć, ako joj narod okrene leđa. Ta traumatična iskustva iz mladosti i godine života obilježene prijetnjama i osjećajem nesigurnosti, snažno su oblikovale Lujev karakter i stavove usadivši mu doživotnu mržnju prema Parizu, kao i trajno nepovjerenje prema plemstvu, koje je smatrao nelojalnim i opasnim po stabilnost krune. Sve je to utjecalo i na čitavu političku filozofiju i metode vladanja mladog kralja, stvorivši kod njega kroničnu potrebu za kontrolom i uvođenjem reda, ali i nepokolebljivu odlučnost da jednom i zauvijek slomi tradicionalnu moć plemstva, ukine feudalne privilegije te uspostavi neprikosnoveni red pod čvrstom, centraliziranom, kraljevskom vlašću koja ne trpi nikakav oblik opozicije ili autonomije.
Neutaživa glad za osvetom
Ni Parizu, gradu koji mu nije pružio sigurno utočište, niti plemićima koji su se pobunili protiv krune i doveli u pitanje božansko pravo kraljeva, kao niti običnom puku, koji je bio spreman nasilno provaliti u kraljevsku palaču i tretirati svog vladara kao običnog smrtnika, Luj XIV. nikada nije oprostio. Ogorčenost i glad za osvetom postali su pokretačka snaga njegove apsolutističke vizije u kojoj se sve moći države koncentriraju u rukama jedne osobe - kralja koji ne poznaje ograničenja, ni kompromise. Nakon smrti kardinala Julesa Mazarina, 9. ožujka 1661. godine, tada 22-godišnji Luj XIV. donio je odluku koja je zaprepastila čitav francuski dvor - svojim je ministrima priopćio da će, od tog trenutka, vladati sam, bez glavnog ministra.
Bila je to praksa nezabilježena još od vremena Henrika IV. No, čvrsto uvjeren u doktrinu o božanskom pravu kraljeva, Luj je sebe vidio kao Božjeg predstavnika na Zemlji, koji je za sve svoje postupke odgovoran samo i isključivo Bogu. Poistovjetivši se s Apolonom grčkim bogom, sunca, svjetla i umjetnosti, kao svoj osobni amblem odabrao je Sunce. Vjerovao je da se, baš kao što se planeti okreću oko Sunca, čitava Francuska mora okretati oko njega te je stoga i ostao zapamćen kao "Kralj Sunce", a njegova vladavina, koja je trajala nevjerojatne 72 godine i 110 dana, do danas je zadržala rekord kao najduža u europskoj povijesti, što mu je donijelo mitski status.
Genijalnim manevrom do unutrašnje stabilnosti
Nekoć skromnu lovačku kuću svog oca, Luj je pretvorio u jedno od najveličanstvenijih zdanja na svijetu i pravo remek-djelo barokne arhitekture - palaču Versailles, koja je postala i do danas ostala najglamurozniji simbol njegove moći. Bila je to blistava pozornica za demonstraciju francuske moći i kulture pred stranim dostojanstvenicima te je godine 1682. Luj XIV. čitav dvor i vladu iz Pariza službeno preselio u Versailles, no ta je palača za francusko plemstvo postala "pozlaćeni kavez".
Naime, umjesto da vladaju svojim posjedima u provincijama, gdje su tradicionalno uživali gotovo neograničenu autonomiju i okupljali svoje pristaše, plemići su bili primorani provoditi mjesece, a često i godine, u Versaillesu, gdje su morali živjeti u skladu s ceremonijama, protokolima i ritualima. Svaki aspekt dvorskog života bio je pažljivo osmišljen i reguliran - od toga tko ujutro smije prvi osloviti kralja, preko reda kojim se pristupa kraljevskom stolu, pa do složenih pravila koja su propisivala gdje se smije sjediti tijekom različitih svečanosti. Bio je to sofisticiran instrument političke kontrole, jer plemići su sve svoje vrijeme i energiju usmjeravali na međusobno natjecanje za kraljevsku milost, a ne više na potencijalno opasno, političko organiziranje.
Njihove sudbine, bogatstvo, društveni status, pa čak i mogućnost sklapanja brakova njihove djece, sve je to ovisilo isključivo o sposobnostima da ugode kralju te u tom teatralnom okruženju steknu njegovo povjerenje. Oni koji su uspjeli zadovoljiti hirove kralja bili su nagrađeni titulama, privilegijama i mirovinama, dok su, s druge strane, oni koji su pokazali i najmanji znak nezadovoljstva ili indiferentnosti, vrlo brzo gubili naklonost vladara te su bili osuđeni na život na marginama društva. Tim genijalnim manevrom, koji je predstavljao samu srž njegove strategije kontrole nad nekada moćnim, buntovnim i opasnim plemstvom, Luj XIV. je osigurao unutarnju stabilnost o kakvoj su svi njegovi prethodnici mogli samo sanjati.
‘Veliko stoljeće’ francuske kulture i moći
Kako bi uspješno proveo dalekosežne reforme, Luj XIV. se mudro okružio iznimno sposobnim ministrima. Njegov ministar financija, Jean-Baptiste Colbert, reorganizirao je državne financije, smanjio dug, potaknuo razvoj industrije i trgovine te izgradio snažnu trgovačku i ratnu mornaricu. Istovremeno, ministar rata, markiz de Louvois, modernizirao je i reorganizirao vojsku, pretvorivši je u najmoćniju, najdiscipliniraniju profesionalnu vojnu silu u Europi. Lujeva vladavina, poznata i kao "Veliko stoljeće", bila je ujedno i zlatno doba francuske umjetnosti i kulture. Upravo su pod izdašnim pokroviteljstvom Luja XIV. nastali književni velikani poput Molièrea, Racinea i La Fontainea, skladatelji kao što je Jean-Baptiste Lully te slikari Hyacinthe Rigaud i Charles Le Brun. Tijekom njegove vladavine francuski jezik, moda i kultura osvojili su dvorove diljem Europe, što je potrajalo desetljećima.
Aristokrati od Londona pa do Sankt Peterburga počeli su govoriti francuski koji je postao važan dio kulture i društvenog statusa. Francuska moda diktirala je standarde elegancije - od perika i raskošnih haljina, pa do najfinijih detalja. Europski vladari svim su se silama trudili oponašati Versailles u arhitekturi svojih palača i u uređenju vrtova te organizaciji života na dvoru po Lujevom modelu. Za mlade aristokrate, na obrazovnim putovanjima kroz Europu, Pariz je postao nezaobilazno odredište, dok je Versailles predstavljao ultimativni uzor dvorske kulture - mjesto gdje su se definirale europske norme ukusa, ponašanja i društvenih konvencija. Upravo je ta snažna, kulturna dominacija bila možda i najtrajnije Lujevo nasljeđe, jer francuska je kultura svoj prestižni status u europskim elitama zadržala još dugo nakon što je politička moć Francuske počela opadati.
"Jedan kralj, jedan zakon, jedna vjera"
Slava Luja XIV. imala je i svoju cijenu, koja nije bila mala. Njegova vanjska politika bila je izrazito agresivna, definirana nizom ratova čiji je cilj bio proširenje francuskih granica i osiguravanje "slave" za kralja. Njegovu vladavinu obilježila su čak tri velika, kontinentalna sukoba: Francusko-nizozemski rat, Devetogodišnji rat i iscrpljujući Rat za španjolsko nasljeđe, kao i nekoliko manjih sukoba. Iako su ti ratovi Francuskoj donijeli važne teritorije, poput Alsacea, Strasbourga i Franche-Comtéa, s druge su strane ostatak Europe ujedinili u moćne koalicije protiv francuskog kralja, a Francusku su gurnuli u goleme dugove.
Pod motom "Jedan kralj, jedan zakon, jedna vjera", Luj XIV. je, u svojoj težnji za apsolutnom kontrolom, promicao i vjersku jednoobraznost. Godine 1685. ukinuo je vjerske slobode francuskim protestantima, hugenotima, naredio je uništenje njihovih crkava i škola te ih prisilno na preobraćenje na katoličanstvo. Taj je kraljev potez doveo do masovnog egzodusa više od 200.000 hugenota, uključujući i neke od najobrazovanijih, najsposobnijih i najproduktivnijih članova društva - od iskusnih obrtnika, trgovaca i bankara, do inženjera, liječnika i učitelja, što je nanijelo veliku štetu francuskom gospodarstvu, ali i narušilo Lujev ugled u protestantskoj Europi.
Dramatičan život prožet tragedijama
Privatni život Luja XIV. bio je jednako dramatičan kao i njegova vladavina. Idealan izbor za brak, kojim bi se učvrstili francusko-španjolski odnosi, ali i okončavali dugogodišnji sukobi između dvaju najvećih europskih sila, bila je Marija Terezija, kći moćnog kralja Filipa IV. Španjolskog iz dinastije Habsburg. No, taj brak s predstavnicom najutjecajnije katoličke, kraljevske obitelji Europe bio je politički potez, pa je stoga kralj ljubav tražio u zagrljajima mnogobrojnih ljubavnica, među kojima su bile Louise de La Vallière i markiza de Montespan, s kojima je imao i izvanbračne, a kasnije zakonite potomke. Nakon kraljičine smrti, 1683., Luj XIV. se potajno oženio svojom dugogodišnjom družicom, markizom de Maintenon, koja je imala snažan utjecaj na njega u kasnijim godinama.
Posljednje godine Lujeve vladavine bile su zasjenjene nizom obiteljskih tragedija. Godine 1711. Izgubio je sina prijestolonasljednika, koji je umro od velikih boginja, a sljedeće godine ospice su odnijele živote njegova unuka, vojvode od Burgundije i starijeg praunuka, nakon čega je jedini preostali izravni nasljednik bio njegov boležljivi petogodišnji praunuk. Samo četiri dana prije svog 77. rođendana, 1. rujna 1715., ‘Kralj Sunce’ je preminuo u Versaillesu od posljedica gangrene na nozi. Na samrtnoj postelji navodno je rekao: "Ja odlazim, ali država će uvijek ostati!".
I nakon smrti, Luj XIV. ostao je sinonim za apsolutnu moć, raskošan život i grandioznu viziju vladavine koja ne poznaje kompromise. Iako je nakon njegove vladavine zemlja bila iscrpljena ratovima i opterećena dugovima, Francusku je ipak ostavio na tronu, kao vodeću europska silu s proširenim i sigurnijim granicama. Niti jedan vladar prije, niti nakon njega, nije uspio postići takvu, nevjerojatno moćnu, kombinaciju dugovječne vladavine, snažnog kulturnog utjecaja, neograničene političke moći i osobnog autoriteta. Nakon njegove smrti, povijest kao da se ponovila, pa je najutjecajnijeg apsolutističkog monarha u europskoj povijesti na prijestolju naslijedio također petogodišnjak - njegov praunuk, Luj XV., kojem je u naslijeđe ostala slava, ali i breme mnogobrojnih problema.
A mi u Americi imamo Donalda Prvog, koji misli da je Predsjednik Sunce, iako mu bas nista ne polazi od ruke.