Kolumna

Muškarci koji kleče na Trgu tjeraju vjernike, tako Crkva sabotira samu sebe

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL
Muškarci koji kleče na Trgu tjeraju vjernike, tako Crkva sabotira samu sebe
24.10.2022.
u 16:55
Oni predstavljaju jedan dio Katoličke crkve koji se toliko ideološki izdvojio da od sebe (ne)svjesno gura većinu umjerenih vjernika.

"Sabot" je francuska riječ za drvene natikače kakve su se u prošlosti nosile u Francuskoj. Priča se da su bretanjski radnici tijekom industrijske revolucije bili toliko izrabljivani da su u konačnici odlučili pružiti otpor tako što su svoje drvene klompe bacali u tvorničke strojeve te ih tako kvarili. Od tada se navodno svaki oblik subverzivne destrukcije naziva – sabotažom.

Ovih dana čitamo i slušamo o sabotažama, i to ne samo u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Tu i tamo se spomene i neki cyber napad na medije, elektrane ili kolodvore. Jedna od najbrutalnijih sabotaža našeg vremena je i ona kada je prije sedam godina skupina zaluđenih islamista napala redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu. Ispod medijskog radara prošla je vijest da je ovih dana okončan i posljednji žalbeni postupak dvojice preostalih terorista, čime je ovaj slučaj i službeno okončan. Svi ovi događaji zorno pokazuju koliko smo i mi i naša infrastruktura kao i prividna sigurnost ranjivi. No što je sa stanjem našeg uma? Kako reagiramo kada nas izbombardiraju životni problemi i naše potisnute emocije? Gdje pronalazimo utočište i snagu? Kažu da je religija najbolja kada nas potiče da se sami suočimo s teškim pitanjima, a najgora kada nas zavede pa pomislimo da imamo sve moguće odgovore na tuđa pitanja.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

Marijana Rudan

Smatrali su nas teroristima: Film o političkom progonu Hrvata u Australiji 70-ih kandidat je za Oscara

Tijekom pandemijskog lockdowna Marijani Rudan je prišla mlada glumica Kat Dominis i podijelila s njom ideju za kratki film inspiriran stvarnim iskustvima hrvatskih migranata u Australiji 70-ih godina. Iz tog početnog koncepta razvila se snažna autorska suradnja: dvije žene, dvije perspektive, jedna priča koja je dugo čekala da bude ispričana. Rezultat je “Unspoken” (“Neizrečeno”) – umjetnički dojmljiv, emotivno pulsirajući film koji spaja dokumentarističku istinu i obiteljsku dramu. Nastao iz skromnog budžeta, ali neizmjerne strasti, film je ubrzo osvojio svijet.



Komentari 20

AN
AntePortas9
16:59 24.10.2022.

Dado, tko je platio doktorat?

JO
jocoudriga
18:29 24.10.2022.

Valjda netko vodi statistiku učinkovitosti molitve. Bilo bi dobro znati da li je vrijedna napora.

UD
Udbaš
18:43 24.10.2022.

Ovo fiksiranje prezira prema katolicima ipak je rezultat osobne frustracije nedoraslog klerika koji svoj "non serviam" a posteriori predbacuje onima koji pokušavaju služiti kako znaju i umiju. Tuđim manjkavostima se ne ispunjava vlastiti vakuum. Ljudi osjećaju duh vremena koje je kao rijetko kada nesklono vjernicima pa pokušavaju pronaći bilo kakav izlaz iz ove situacije. I, gle čuda, oni koji bi ih trebali voditi su ih napustili ali rugaju im se da idu krivim putem...