Koliko je težak potpis koji su papa Lav XIV., kao nasljednik apostola Petra i patrijarh Bartolomej I., kao nasljednik apostola Andrije, stavili na Zajedničku izjavu potpisanu u subotu u sjedištu Carigradskog ekumenskog patrijarhata. Dokument je to u kojemu i Papa i carigradski patrijarh potvrđuju zalaganje za zajedničku proslavu Uskrsa te želju za uspostavljanjem punog zajedništva među svim kršćanima.
Ideja nije nova
"Nastavljamo hoditi s čvrstom odlučnošću putem dijaloga, u ljubavi i istini, prema željenom ponovnom uspostavljanju punog zajedništva među našim sestrinskim Crkvama", kažu na početku Zajedničke izjave i pozivaju sve članove svojih Crkava (kler, redovnike, posvećene osobe i vjernike laike) da gorljivo traže ispunjenje molitve koju je Isus uputio Ocu: "Da svi budu jedno…" Lav XIV. i Bartolomej I. drže da je važno prepoznavati prepreke koje onemogućuju ponovno puno zajedništvo kršćana, no da prije svega treba gledati u ono što ih ujedinjuje, poput ispovijesti vjere sadržane u Nicejskom vjerovanju. To nije rečeno samo prigodno tj. u povodu aktualne 1700. obljetnice Nicejskog sabora, već su Papa i patrijarh kao adut izvukli argument određivanja zajedničkog datuma proslave Uskrsa za sve kršćane. Najbolji primjer da je to moguće bio je ovogodišnji Uskrs, koji se datumski preklopio svim kršćanima, no još uvijek je pitanje je li to moguće dogovoriti sadržajno na globalnoj razini.
Ideja, naime, nije nova. A nisu ni sudionici, poput patrijarha Bartolomeja I., koji je s prethodnikom Lava XIV., papom Franjom, godinu uoči njegova preminuća bio duboko zašao u tu temu. Obojica su se držali teze da ta tema ne zadire dogmatski i teološki ni u jednu stranu te ne dira ničiju vjersku istinu, ali su i tada isključivo njih dvojica na razini svijeta imali sluha za tu inicijativu. "Uskrsni se događaj zbio zato što je Bog 'tako ljubio svijet te je dao svoga sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Nemojmo zaboraviti primat Boga, njegov 'primerear', njegov prvi korak. Nemojmo se zatvarati u svoje sheme, u svoje projekte, u svoje kalendare, u "naš" Uskrs. Uskrs pripada Kristu!" objasnio je možda ponajbolje svoj stav papa Franjo u susretu s inicijativom Pasqua Together (Uskrs zajedno), čije članove je primio u Vatikanu u rujnu 2024.
"Trebamo moliti za milost da budemo sve više Kristovi učenici, dopuštajući da nam on pokaže put kojim trebamo ići i ponizno prihvaćajući poziv, već upućen jednoga dana Petru, da idemo njegovim stopama i ne mislimo po ljudskom, nego po Božjem. Pokušajmo stoga zajedno razmišljati, dijeliti i planirati, držeći njega pred sobom, zahvalni za poziv koji nam je uputio i željni da, u jedinstvu, postanemo njegovi svjedoci, kako bi svijet povjerovao", kazao je tada Franjo, dodavši kao bi u želji zajedničkog hoda prikladno bilo ponovno, baš poput apostola, krenuti od Jeruzalema kao mjesta odakle se sam navještaj uskrsnuća proširio svijetom. Papa Lav XIV. i ekumenski patrijarh Bartolomej I. krenuli su ove subote iz Carigrada, tj. Istanbula, koji je na pola puta, primjerice, od Hrvatske do Jeruzalema te u Zajedničkoj izjavi pozivaju sve kršćane da se mudro i razborito zauzimaju za proces jedinstvene proslave Kristova uskrsnuća. A one koji još oklijevaju okrenuti se prema dijalogu pozivaju da poslušaju glas Duha, kako bi Crkve u sadašnjim povijesnim okolnostima svijetu pružale obnovljeno svjedočanstvo mira, pomirenja i jedinstva.
Dakako, pritom treba uzeti u obzir i poziciju samoga patrijarha Bartolomeja I. u pravoslavnom svijetu u kojemu nosi titulu "Primus inter pares" (prvog među jednakima među ostalim patrijarsima), a puni naziv njegove titule je Njegova svesvetost arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. U stvarnosti se, zapravo, radi o simboličnoj prednosti među ostalim pravoslavnim patrijarhatima. Odnosno, realni primat i utjecaj pripada Moskvi, no to ne umanjuje ulogu carigradskog patrijarha. Njegov naziv ekumenskog patrijarha seže daleko u povijest, od doba kada prijenosa carskog trona iz Rima u Italiji u "Novi Rim", tj. novi carski grad – Carigrad, iza 330. god., osim na svjetovnom poprimao je sve veći značaj i na crkvenom području. Konstantinopol (Konstantinopolis, Carigrad, kasniji Istanbul, Stambol), kao novo sjedište cara, počevši od 4. st. počinje zauzimati sve istaknutije mjesto i na crkvenom području.
Dotad su, tijekom prva tri stoljeća kršćanstva, u Rimskom carstvu, uz Rim na Zapadu, na Istoku dominirale aleksandrijska i antiohijska patrijaršija, ali sada, nakon selidbe trona, Carigradska patrijaršija pretječe po značaju aleksandrijsku i antiohijsku te se svrstava uz bok Rimu, s obrazloženjem da je taj grad Novi Rim. Takav položaj će naposljetku potvrditi i ekumenski sabori. Dodatno se nastojalo učvrstiti ugled Carigradske patrijaršije i predajom da je na tom području djelovao i Radosnu vijest širio sv. Andrija Apostol, brat apostola Petra, tako da je zaštitnik Rima sv. Petar, a zaštitnik Carigrada njegov rođeni brat – sv. Andrija. Zato je papa Ivan Pavao II., primjerice, rekao pred svoj odlazak u Tursku da "Petar posjećuje Andriju", aludirajući na dvojicu apostola, utemeljitelja dvaju važnih biskupskih sjedišta kršćanstva.
Ključan međureligijski dijalog
Tih okvira držalo se očigledno i Rim i Carigrad za prvog pohoda novoga pape izvan Vatikana, koji je upravo Tursku izabrao za svoje prvo putovanje. Kako bi se ondje kao "Petar naših dana" susreo i sa svojim "bratom Andrijom", carigradskim patrijarhom Bartolomejem I. kako bi kroz spomenutu izjavu i prijedlog zajedničkog Uskrsa, zapravo, zajednički istaknuli važnost mira kao božanskog dara. "U mnogim dijelovima svijeta sukobi i nasilje i dalje tragično uništavaju živote mnogih ljudi. Obraćamo se onima koji imaju civilnu i političku odgovornost da učine sve što je moguće kako bi tragedija rata odmah prestala te molimo sve ljude dobre volje da podupru našu molitvu", poručili su njih dvojica u svojoj izjavi, naglašavajući neprihvatljivost bilo kakve uporabe religije i Božjeg imena za opravdavanje nasilja, jer je "istinski međureligijski dijalog ključan za miroljubiv suživot naroda različitih tradicija i kultura".
Vartolomej ili Bartolomej, više nije punopravni predstavnik pravoslavne hrišćanske konfesije, jer ga većina pravoslavnih vernika ne priznaje. On je turski državljanin, grčkog porekla. Jedino njegova zasluga i jedino što je uspeo da učini za svoje vladavine, da podeli pravoslavne hrišćane . . . da li sam ili uz nečiju pomoć ali je uspeo. Tome može da se najviše raduju Vatikan. Međutim i to je kratkovido, jer ako hrišćanstvo bude u krizi, i počne da gubi na uticaju, i pravoslavno i katoličko, sa svim svojim manama i vrlinama, ostaje vakum tj prostor za nešto mnogo mnogo opasnije. Svi vidim šta je to, ali zatvaramo oči. Pogledajte samo u šta se Bosna, Nemačka, Francuska, Engleska . . . pretvaraju.