Svijet voli priče o iskupljenju, osobito one u kojima muškarac u tamnom odijelu govori o svome "mraku" dok mu prigušeno svjetlo pred objektivom miluje napaćeno lice. Redatelj Dalibor Matanić, godinu i pol nakon niza ozbiljnih optužbi za seksualno uznemiravanje brojnih žena, ušetao je u kadar s pokajničkim narativom o ovisnosti, narcizmu i osobnom paklu. Svatko, pa i najgori među nama, ima pravo na novu priliku kad je kajanje iskreno i kad je želja za iskupljenjem jaka. No malo tko je u prepoznao u Matanićevim riječima. Stvarne isprike, naime, nemaju uvjetnih veznika.
U tkanju rečenice "Žao mi je ako sam nekoga povrijedio" krije se sve što kajanje ne smije biti. Taj "ako" uvodi sumnju u činjenice. Taj "ako" relativizira svako, pa i najbolnije iskustvo žrtava.
Za što se točno ispričava, nije rekao. Možda misli da ne treba jer su u javnosti još živa svjedočanstva žena koje su o tome govorile. Bilo je tu neprimjerenih poruka, vulgarnih komentara, neželjenih dodira i poziva na "privatne susrete" kojima je glumicama i suradnicama uvjetovao prilike za angažman. Saznali smo ipak da, što god da je radio, nije kriv on nego njegova dijagnoza i supstance. Otvorio se Matanić o svom narcističkom poremećaju ličnosti i o ovisnosti o drogama. On je patio, pa je silom prilika činio, a dok to tvrdi tone u sve dublju relativizaciju svojih nedjela.
Dijagnoza i supstance mogu biti objašnjenje, ali ne smiju biti opravdanje. A bile su, baš kao i tvrdnja da protiv njega nije pokrenut ni jedan kazneni postupak, koja bi trebala uvjeriti da nije bilo ništa strašno.
Ne smeta nikome njegova očito prijeko potrebna terapija, ni možda stvarna želja za oslobođenjem od ovisnosti. Smeta činjenica da je besramna zloporaba moći preobražena u promotivnu priču o tamnoj strani kreativnosti. Smeta i poruka da moćnik može režirati vlastito iskupljenje.
Naslovnica je tako otvorila prostor "mraku" koji se opravdava, a stvarni mrak ostaje nevidljiv. Pakao žena koje su godinama trpjele i zbog njega odustajale od uloga i karijera nije toliko fotogeničan. Njih nitko ne šminka za naslovnicu. Jedino gore od toga da je Matanićevu apologetiku objavio ženski časopis bilo bi da ju je objavio muški. Ali tko god da je objavio, preuzeo je teret retraumatizacije žrtava.
Njegova javna "isprika" žrtvama poručuje da je njihova trauma gotova kad je on odlučio da je gotova. On je i dalje taj koji određuje ton, tempo i kontekst priče. Nije to samo pogrešno ili neukusno, problem je što ponovno vraća moć onome tko ju je već zlorabio.
"Dovoljno vremena je prošlo, idemo dalje" ne može proći kada znamo da pravda nije zadovoljena, da počinitelj nije snosio posljedice. A sudeći po naslovnici, vjerojatno ni neće. One koje su razmišljale o prijavi samo je učvrstio u uvjerenju da to u ovoj zemlji nema smisla.
Sve je dobro napisano, samo se trebalo još malo više usmjeriti na demaskiranje jugo-lijevo-urbano-progresivnog komplota koji je umrežen u političko-kulturno-umjetničko-sudbeno-aktivističku hobotnicu koja "spašava" svoje ljude na sve moguće načine. Sjetimo se kako je završila ekipa koja je protuzakonito usvajala djecu iz Afrike, vidimo kako brane Derifajku, sada Matanića. Princip, metode, kanali, scenarija su isti. Ta ista hobotnica svoje ljude brani i kad su osvjedočeno u prekršaja, a one koji su im "neprijatelji" napadaju I optužuju i kada su nevini. To je njihova Hrvatska.