Komunisti su ga nevinog zatočili kao britanskog špijuna

Djed dr. Ive Banca, uglednog profesora s Yalea i člana HHO-a, Dubrovčanin Ivo Hagjija jedno je od imena s popisa žrtava komunističkog režima kojima je, kao klasnim neprijateljima, zatrt svaki trag.
Bančev djed po majčinoj strani stradao je, pod optužbom da je britanski špijun, koncem četrdesetih, kada su se komunističke vlasti žestoko obračunavale sa svim ideološkim neistomišljenicima, i kada se masovno likvidiralo nevine ljude.

Za Bančevu obiteljsku tragediju zna tek uži krug ljudi. Doznali smo je iz treće ruke, a dr. Banac nam je ispripovijedio pojedinosti kojih se sjeća iz djetinjstva, te predočio podatke o djedovoj sudbini koje je obitelj uspjela prikupiti.

Na brodovima Lloyda

Ivo Hagjija bio je ugledni stanovnik Dubrovnika, dogradonačelnik toga grada u ranim 30-ima prošlog stoljeća, a gradonačelnik 1935., te počasni britanski vicekonzul. Govoreći o apsurdnosti i gluposti optužbe protiv djeda kojemu se na teret stavljalo čak i to “što je britanskom prokonzulu Chandor Harcourtu pomagao pri prenošenju oružja od siječnja do travnja 1941. preko Dubrovnika za Crnu Goru i prema granici za diverzije protiv Nijemaca“, dr. Banac kaže da su ga komunisti osudili zbog preuranjenog antifašizma.

Jugoslavenska milicija uhitila ga je 6. prosinca 1948., a tek 19. travnja 1950. protiv njega je podignuta optužnica u kojoj se tvrdilo da je britanski špijun. Optužbu je zastupalo Javno tužilaštvo NR Hrvatske, a sudilo mu se na Vojnom sudu u Zagrebu. Sud kojemu je predsjedao Đuro Polak 19. svibnja 1950. Ivu Hagjiju osudio je na 12 godina teške robije.
Bančev djed je tada imao 71 godinu, i to je značilo doživotni zatvor. U Lepoglavi je umro za sedam mjeseci, 28. prosinca 1950. Obitelji je tek nakon pet godina bilo odobreno da posmrtne ostatke prenese u Dubrovnik i pokopa. No, nisu ga pokopali jer tijelo nikada nije pronađeno.

– Dobro se sjećam dana kada je stigao brzojav iz Lepoglave da je umro. Moje je djetinjstvo bilo u znaku te životne tragedije moje majke – kaže Banac. Ne može, kaže, reći da taj događaj nije utjecao na njegova razmišljanja o političkim pitanjima, ali ipak ne toliko koliko bi se moglo pomisliti.

Da bi se shvatila brutalnost režima i apsurd optužbe protiv Bančeva djeda, valja si predočiti njegov život.

Ivo Hagjija rođen je 1877. u Orebiću na Pelješcu. Pohađao je Nautičku školu u Dubrovniku, a zaključni ispit položio je 1893. i počeo ploviti. Godine 1900. u Trstu je položio i kapetanski ispit, a od 1903. plovio je na brodovima austrijskog Lloyda.

– Vjenčao se 1907. za Božu Kuničić, moju baku. Nakon rata Ivo Hagjija sa suprugom živi u Dubrovniku. Imali su dvije kćeri, Mariju udanu Dujmović, rođenu 1919. i Anušku udanu Banac, rođenu 1920., moju majku – ispričao je Banac. Djed je u Dubrovniku od 1923. radio u vlastitoj pomorskoj agenciji kao predstavnik brodarskih tvrtki, u prvom redu britanskog Royal Mail Line i njemačkog Deutsche Levante Line.

– Ovo prvotno ga je 1929. preporučilo za dužnost počasnog britanskog vicekonzula u Dubrovniku – ispričao nam je Banac. Zanimljiv detalj iz Hagjijine biografije datira iz razdoblja 2. svjetskog rata kada je, zbog pomaganja britanskom prokonzulu Harcourtu u prebacivanju oružja koje je bilo namijenjeno za diverzije protiv Nijemaca, nastradao u vrijeme fašističke okupacije. U Dubrovnik su Nijemci ušli u travnju 1941. i odmah uhitili Hagjiju, a Gestapo je pretresao njegovu kuću. Ubrzo su ga pustili, no već 2. lipnja Gestapo je ponovno pretresao kuću, a Bančeva djeda predao ustaškim vlastima sa skupinom drugih dubrovačkih počasnih konzula. Svi su bili prebačeni u ustaški zatvor u Sarajevu, no nakon tri mjeseca su oslobođeni.
Ustaše su ga opet uhapsile sredinom listopada 1944., ali već nakon 18. listopada, kada su partizani ušli u Dubrovnik - oslobođen je. Obitelj je tek iz dosjea Udbe Hrvatske doznala da su Hagjiju komunističke vlasti od početka tretirale kao važnog protivnika. U dijelu dossiera pod naslovom “Predlog za realizaciju razrade nad Hagjijom“ doslovno je stajalo da je on jedan od najaktivnijih neprijatelja FNRJ u Dalmaciji.

U zatvoru sa Stepincem

– Komunističke su vlasti za djelo špijunaže odabrale apsurdno glupu optužbu, koja se odnosi na jahtu “Festina lente“, vlasništvo bogatog Engleza koji je redovito ljetovao u Dubrovniku – kaže Banac. Taj Englez je 1939., nakon početka rata u Europi, ostavio jahtu na brigu Hagjiji. Jahtu su kasnije preuzeli Talijani za rekreaciju njihovog višeg časnika, a 1944. uzaptila ju je JRM. Kada je rat završio, Britanac je pitao Hagjjiju što je s njegovom jahtom, a ovaj mu je ispričao. Upravo je to postala uporišna točka u presudi za špijunažu.

Dr. Banac nam je citirao taj dio presude koji kaže: “A jednom diplomatskom predstavniku i jednom građaninu te strane zemlje u februaru 1946. dao pismeno podatke o tome, da se jahta Festinalente koja je ranije bila navodno vlasništvo jednog građanina te strane sile, nalaze sada u sklopu Jugoslavenske ratne mornarice i da su na njoj izvršene neke opravke i preinake u cilju, da bude upotrijebljena u vojno pomorske svrhe. Dakle, što je podatke, koji po svojoj sadržini predstavljaju naročito čuvenu vojnu tajnu predao stranoj državi i nepoznatoj osobi, čime je počinio djelo špijunaže iz čl. 3. toč. 10 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.”

Banac kaže da je sudbina Ive Hagjije osobito teško pogađala njegovu majku. Obitelj je doznala kako je u Lepoglavi bio zatvoren zajedno s Alojzijem Stepincem, u krilu s drugim političkim zatvorenicima. Banac se prisjeća da je 1949. iz Lepoglave stigao telegram o djedovoj smrti, i da obitelji nije bilo dopušteno da ga pokopaju. Pet godina nakon smrti stigao je pozitivan odgovor na molbu. – Kćeri su dobile obavijest s vrlo preciznim uputama o tome kada se moraju javiti u zatvor u Lepoglavi, čak i s kakvim lijesom – kaže Banac. – Majku i sestru dočekao je novi upravitelj zatvora koji je pozvao dva zatvorenika i, gledajući u mapu uputio ih gdje da kopaju. No, iskopali su prazan lijes. Tada ih je ravnatelj uputio da otvore drugi grob, ali ni u njemu nije bio Bančev djed. Nije bio ni na trećem pretpostavljenom mjestu.

Na naše pitanje o sudbini Ive Hagjije, iz Ministarstva pravosuđa - u čijoj je nadležnosti i danas zatvor u Lepoglavi - odgovaraju da kaznionica raspolaže podacima o osobi po imenu Hagjija, Josipa, Ivan rođen 30. siječnja 1887. u Orebici (Dubrovnik), koji je preminuo 28. prosinca 1950. tijekom izdržavanja kazne zatvora, kako stoji u dokumentaciji, “od greške srca i staračke slabosti“, te da je tadašnja uprava Kaznionice dopustila udovici pokojnog, Boženi Hagjija iz Dubrovnika, “da mrtvo tijelo pokojnika može 15. studenog 1955. u 10 sati prenijeti u Dubrovnik, Kotar Dubrovnik, NR Hrvatska, radi sahrane“.

Banac kaže da je nekoliko godina od pokušaja sprovoda djeda u njihovu kuću u Dubrovniku došao čovjek koji je donio muški kaput. Rekao je kako je bio u zatvoru u Lepoglavi i da je taj kaput pripadao Ivi Hagjiji, a da je njemu dodijeljen nakon što je umro. Imao ga je potrebu vratiti obitelji. Nakon nekog vremena slučajno se odšila podstava na kaputu i ispod nje otkrila cedulja s inicijalima. Obitelj sumnja kako je djed tako ukazao na osobu iz Dubrovnika koja je prokazala njega i nekolicinu Dubrovčana koji su završili slično kao i on.