Konobar Vam servira nogometaše manekenke, biznismene, političare...sve! Opis je to knjige "Hrvatska na tacni" Andrije Kunića koju izdaje Rafinerija ideja. "Hrvatska na tacni" iskren je i sirov grupni portret nacije kakav riječima može naslikati samo konobar, čovjek koji je godinama slušao, gledao i upijao sve što se događa u kafićima, restoranima i hotelima diljem zemlje. Andrija Kunić, s britkim humorom i oštrim okom za detalje, pričama o bahatim moćnicima, velikodušnim anonimcima, izgubljenim dušama i skrivenim herojima oslikava put ugostiteljstva. U nastavku donosimo nekoliko ulomaka iz knjige.
Thompson je gospodin
Na radiju se Samo je ljubav tajna dvaju svjetova, pjesma najpopularnijeg hrvatskog domoljubnog pjevača, Marka Perkovića Thompsona, vrtjela deset puta dnevno. Zečini je ušla u uho, pjevušio ju je u smjeni. A onda se ispred njega pojavio Thompson. Došao je popiti kavu s generalom.
“Čast mi je, gospodine Thompson, što se ponovno vidimo. Ja sam, naime, rođen u Bregima, i sreli smo se prije petnaestak godina kad sam bio dijete, a vama je prateći band u dva spota bio sastav Pajdaši iz Podravine. Boravili ste u klijeti kod mog rođaka i imali promociju”, predstavi mu se Zečina.
“Sjećam se te klijeti i dečkiju koji su mi svirali kao da je bilo jučer. Nismo ostali u kontaktu, ali drago mi je da si mi sad to rekao. Kad ih vidiš, sve ih pozdravi”, odgovorio mu je Thompson i počastio ga pićem. Gospodin.
Menadžer i budući izbornik
“Odi gore do bara, napravi im blic inventuru i reci Vladislavu da stavi natpis 'zatvoreno'. Dolazi Brada s cijelom postavom Dinama, trebaju mir, da ih ne uznemiravaju znatiželjni pogledi”, reče Zečini voditelj Partijane.
Zečina je znao da je nogometni menadžer Slavko Pavić Brada dobar s vlasnikom Darkom Ivoševićem, ali nije mogao vjerovati da je radi njega zatvorio lokal i odrekao se zarade od kave tog prijepodneva. Sat vremena kasnije bilo mu je jasno da će njegov poslodavac ipak nešto i zaraditi.
“Konobar! Samo nosi dečkima, titula nam ne gine, nek se Hajduk i Split bore za drugo mjesto i prvaka Dalmacije, sve ja plaćam, kao i inače. Samo im daj!” svakih pola sata naručivao je u traperice i strukirani svijetloplavi Bossov sako ispod kojeg je bila bijela košulja odjeveni Brada runde za cijelu ekipu. Nakon što bi im donio rundu, ceh za svaku gotovo tisuća kuna, svaki bi put dao Vladislavu dvjesto kuna napojnice. Kako bi ispružio ruku, bljesnuo bi Rolex, mediji su pisali da košta pedeset tisuća maraka. „Pazi mi na dečke. Da nisu žedni”.
Zečina se iznenadio kad je u lokal u Burberryjevim hlačama i majici, sunčanim naočalama Carrera, ušetao pedesetogodišnjak isklesanog tijela, Ivor Rimac, bivši reprezentativac koji se u medijima naveliko prepucavao s Bradom. Dok su dinamovci nazdravljali budućoj tituli i već se opraštali od suigrača za koje su bili sigurni da će ih menadžeri uskoro prodati, Brada, Rimac i Ivošević su se sklonili u separe blizu frižidera u kojem je Zečina upravo htio napraviti inventuru Dom Perignona i drugih šampanjaca. Ivošević je samo pogledao Zečinu. „Poslije ćeš završiti to što si započeo. Javi se šefu da ti da druge zadatke”, rekao mu je.
Nakon tri Dinamovi su nogometaši otišli na ručak, za njima i Brada i Ivošević, a budući izbornik Rimac svojim putem.
Za najjeftinije piće koje je Elton John u životu popio, napojnica 50 funta
“Oprostite, gospodine, jesu li naši radnici sinoć ostali dužni neki novac u vašem kafiću?” pitao je na engleskom jeziku s jakim britanskim naglaskom gost Zečinu dok je ujutro meo iglice s terase.
Uglađeni Englez u srednjim pedesetima bio je svježe obrijan, namirisan nekim vjerojatno skupim parfemom. Njegovana i nakvarcana pojava, gestikulacija i prigušen glas.
Izgleda da je on taj gay o kojem pričaju otočani.
“Da, bili su ovdje, ali su rekli da će to riješiti kasnije s vlasnicom, nema problema”, odgovori Zečina čovjeku za kojeg je točno pretpostavio da je šef ekipi koja je kišu Božju popila držeći ga za šankom do zore.
“Nema potrebe da ih čeka, ja ću to riješiti. Možemo li moji prijatelji i ja popiti kavu pa ću platiti sve zajedno?”
“Kako god vama odgovara, nema problema. Što se kave tiče, nije mi još počelo radno vrijeme, ali, kad ste već ovdje, sjednite pa ću vas poslužiti, samo da pometem ovaj dio terase”, odgovori Zečina Englezu u čijem je društvu bio njegov partner koji je samo šutio i mazio francuskog buldoga kojeg je držao u naručju.
Iza njih su u Kariolu ušla četiri nabildana crnca, svi dvometraši s najmanje sto i trideset kila čistih mišića. Svi u istim crnim odijelima i slušalicama u ušima. Zečina ih dotad nije viđao, ali za koju sekundu sve mu je postalo jasno. Iza gorila se pojavilo lice koje dobro poznaje iz medija i čije mu se ime u kategoriji opća kultura pojavilo na prijamnom ispitu za fakultet. Ispred njega je glavom i bradom stajala jedna od najvećih svjetskih zvijezda, jedan od najplaćenijih umjetnika na planetu, Elton John.
„Što ćete popiti?” pitao je gospodina.
Pravio se da nema pojma tko sjedi ispred njega i profesionalno je odrađivao posao. Nije mu se dalo cijediti naranče za svježi sok koji je gospodin naručio.
Ceh za šest pića iznosio je sedamdesetak kuna, a neplaćeni ceh od noći prije za pijančevanje desetak radnika bio je preko dvije tisuće. Englez je sve skupa izbrojio Zečini.
„Koliko je to u funtama?” pitao je Elton.
„Oko dvjesto pedeset”, odgovori mu Englez.
„Za četiri kave i dva cijeđena dvjesto pedeset funta je previše. Čak i za izolirani otok ovo je skup kafić”, ne znajući da je njegov prijatelj platio i sinoćnji ceh reče Sir Elton.
„Kave su koštale nešto manje od deset funta, platio sam i što smo sinoć popili”, objasnio mu je prijatelj.
Elton John se nasmijao.
„U tom slučaju, ovo je najjeftinije piće koje sam popio u životu”, reče zvijezda, izvadi pedeset funta iz džepa i da ih Zečini kao napojnicu.
Ekipa više nije dolazila u Kariolu, a Zečina je idućih dana u medijima čitao kako Elton John sa svitom po Dubrovniku i okolici troši desetke tisuća funta na godišnji odmor. Prodao je tristo milijuna ploča, nije mu problem.
Srebrni iz Moskve, na terenu lav, za stolom pred ženom miš
“Dobar dan, trebate li jelovnike ili znate što ćete jesti?” pitao je Zečina slavnog nogometaša, osvajača srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i njegovu suprugu, koji su upravo sjeli u njegov rajon u Mandoli.
“Zvat ćemo vas kad budemo spremni, donesite nam zasad samo bocu obične vode” s visoka mu, gledajući ga s prezirom, naredi elegantna mlada gospođa u najnovijoj ljetnoj kreaciji Ralph Lauren.
Srebrni je šutke zurio u pod. Cijele su zime mediji pisali o njima jer ga je navodno varala. Cirkus.
“Kupit ćeš mi ovdje hotel i otvorit ćeš mi restoran. Ne rupu poput ove, nego elitni, o kojem će pisati sve novine. Naši prijatelji iz cijelog svijeta dolaze ovdje partijati, a prijatelji iz medija će nam napraviti reklamu i imat ćemo još jedan izvor prihoda, osim tvog nogometa”, čuo je Zečina kako nogometaševa supruga mužu kroji poslovne planove.
“Ne znam... Ja sam cijelo vrijeme vezan za Englesku i nemam pojma o ugostiteljstvu. Kako ću ja od tamo sve to voditi? Kako uopće misliš da ovdje kupimo nekretninu i otvorimo hotel? Ovdje nikoga ne poznajem”, govorio je rezignirano.
“Sve prepusti meni. Poznajem i ja neke ljude koji će nam pomoći, znaš da mi je tata u HDZ-u, koji vlada otokom. Ti samo pripremi lovu. Konobar, spremni smo za narudžbu!”
Naručila je pureći file sa žara s pečenim povrćem, a nogometaš biftek.
Cijeli je Jadran osuđen na loše namirnice koje se tokom proljeća nagomilavaju u skladištima veletrgovina diljem zemlje, ili na burzi hrane u Nizozemskoj. Kuhari moraju biti umjetnici da s tim starim namirnicama spreme jestiva jela, maksimalno ih iskoriste, da što manje hrane propadne, ali nikoga nije briga što se prodaje rijekama turista koje se nekontrolirano slijevaju iz dana u dan.
Slavek i kuhari ramstek su rezali deblje, kako bi izgledao kao skuplji biftek. U Mandoli su te sezone nekoliko stotina ramsteka prodali pod biftek, a da to nitko od gostiju nije primijetio. Isto tako, “pureći file” bio je ustvari tek deblje narezan pileći, koji je u nabavi bio jeftiniji od puretine i nitko se nikad nije žalio. Podvala je uspjela i ovaj put, mladi poduzetni bračni par pojeo je svoj obrok i gospođa je zatražila račun.
“Izvolite, sve zajedno dvjesto trideset kuna.”
“Bit će kartica.”
“Nažalost, mi vam ne primamo kartice, samo gotovinu.”
“Kako to mislite da ne primate kartice, a ovako velik restoran?! Ne mogu vjerovati gdje si me doveo na ručak!” prezirno je pogledala muža.
“Pa šetali smo rivom i ti si sama skrenula ovdje, nisam te ja nigdje doveo”, hrabro joj odbrusi i pogleda u pod.
“Ali ti ćeš platiti jer ja sa sobom ne nosim keš.”
“Izvolite, dvjesto pedeset, u redu je”, reče nogometaš Zečini i da mu novac.
“Bravo, samo troši našu lovu, tako nikad nećemo kupiti hotel”, okrene očima supruga, revoltirano se ustane i bez pozdrava ode iz restorana, a on iza nje.
Hrvatska na tacni ......