Kolumna

Juraj Lerotić i zašto čovjek nikada nije tako prisutan i živ kao u trenucima kada mu netko blizak umire

Foto: IPA/PIXSELL
Juraj Lerotić i zašto čovjek nikada nije tako prisutan i živ kao u trenucima kada mu netko blizak umire
06.11.2022.
u 17:04
Lerotić je napravio film koji radikalno izbjegava stereotipe gotovo svih pripovijesti o samoubojstvu: nema tu društvenih okolnosti koje su do toga dovele, nema nesretne obitelji, nema hereditarnih razloga, ničega nema osim obične hrvatske svakodnevice i velike, velike nježnosti

Postoje trenuci u životu kada se bližnji od tebe odvaja kao nokat od palca na desnoj ruci, i odlazi. Sav ti se tada svedeš na jednu jedinu gestu, jedan motiv i jednu istu emociju, koja se lažno prikazuje kroz tisuće međuosjećaja: svedeš se na taj uzaludni i duboko nerazumni pokušaj da ga vratiš. Ono što se u takvim trenucima događa, u tom danu, možda vikendu, ili u invazivnijim slučajevima, u tim mjesecima i godinama, jedno je od najintenzivnijih iskustava tvojih u životu. U njemu si upravo onoliko prisutan koliko to nisi mogao biti za svoga rođenja i koliko nećeš biti za svoje smrti.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.