'Hrvatsku smo morali uspostavljati na tradicijama antifašizma jer nas svijet ne bi priznao'

Namećući narodima i društvima koji su mu došli u zonu kontrole vrlo osebujan ideološki sadržaj, komunizam je istovremeno zaustavio proces rješavanja brojnih nacionalnih pitanja započet ishodima Prvog svjetskog rata. Kada ga je pak gotovo pola stoljeća poslije nestalo, neriješeni problemi prošlosti svom su silinom izbili na površinu. Ako, dakle, komunizam pored ostalog prihvatimo i kao pogrešan odgovor na dobro postavljeno pitanje, tj. vrlo poseban način rješavanja nacionalnih pitanja Čeha, Hrvata, Poljaka i Srba, onda zasigurno vrijedi tvrdnja da su se ti narodi nestankom crvene pošasti 1989., 1990. i 1991. našli dobrim dijelom ondje gdje su se nalazili 1939., 1941. ili 1945. Uglavnom i s istim ciljevima, u prvom redu pred izazovom stvaranja nacionalne države. Ali, kako se komunizam nije dao jednostavno prebrisati, u prvom redu jer je njegov napad na društvo bio sveobuhvatnog karaktera, onda mu je valjalo naći smisao.

Kad su Hrvati u pitanju, tog se zadatka najdublje uhvatio Franjo Tuđman. Unutar kruga aktivnih hrvatskih disidenata kraja 1980-ih on je ulazio u nevelik krug onih koji su zaključili da samo samostalna nacionalna država Hrvatima omogućuje toliko potreban okvir za autonoman i demokratski razvoj.

Socijalna utopija i hrvatska državnost

Sredstvo za postizanje tog cilja bio je HDZ. Ili stranka koju je Tuđman od prvih razmišljanja o načinu dolaska do nacionalne samostalnosti osmislio kao masovan pokret koji će objedinjavati, kako je naveo u „Prijedlogu za pokretanje Hrvatske demokratske zajednice“ iz veljače 1989., čitav niz raznorodnih, pa onda, i nužno teško usuglasivih političko-ideoloških tendencija i njihovih nositelja iz hrvatske povijesti, od pozitivnih tradicija starčevićanskog povijesnog hrvatskog državnog prava, radićevskog općečovječanskog demokratskog republikanizma te, za ovaj tekst posebno važno, ideala socijalističkog društva hrvatskih marksista i komunista. Već u ovom dokumentu Tuđman je raskrstio s dobrim dijelom legitimiteta komunističkog režima nakon 1945. (iz čega slijedi da su dodiri koje su on i njegovi sljedbenici imali s nekom od institucija komunističke Hrvatske do proljeća 1990. imali samo ulogu razumljive taktike pred prijetećom represijom), ali ne i, kako to malo prije navedena riječ „ideali“ upućuje, s pozitivnim dostignućima komunizma u Hrvatskoj. Koja su to bila? Kako će se vidjeti, Tuđman je u pokret modernog hrvatskog nacionalizma 1990-ih odlučio integrirati socijalnu utopiju, antifašizam, pravo na samoodređenje naroda i hrvatsku državnost (naravno, imajući na umu da je nešto od navedenog tražio i u drugim ideološko-političkim konceptima), što su bile pojavnosti koje je onda očito smatrao prihvatljivim dijelom komunističkog nasljeđa.

S razlogom se, dakle, Tuđmanov odnos prema modernoj povijesti treba okarakterizirati pragmatičnim, tj. instrumentalizacijskim, a ne profesionalnim, tj. znanstvenim. Ali, što se često zaboravlja, on je nakon proljeća 1990., tj. pobjede HDZ-a na izborima, bio političar na vlasti, a ne znanstvenik. Dok je bio na čelu tek jedne od opozicijskih stranaka, Tuđmanovi stavovi dakle nisu privlačili previše pozornosti. Ali, po dolasku na vlast, oni su se odjednom pretvorili u iznimno važan dio političkog programa jednog od najvažnijih čimbenika jugoslavenske političke pozornice, a potom i prvog političara samostalne Hrvatske te predsjednika njezine najjače političke stranke.

U samoposluzi komunizma

Funkcionalno prilagođavajući povijest komunizma na hrvatskim prostorima potrebama vlastite politike, Tuđman je, kao da se nalazi u kakvoj samoposluzi, odlučio posegnuti za njemu prihvatljivim dijelovima, prigodno zanemarujući ono što mu nije bilo po volji. U najkraćim crtama, uglavnom mu je bilo prihvatljiv dio hrvatskog komunističkog nasljeđa iz razdoblja monarhističke jugoslavenske države, dobar dio iz razdoblja Drugog svjetskog rata te, s izuzetkom (opet) pomno izdvojenih aspekata, vrlo malo iz razdoblja komunističke Jugoslavije. Pogledajmo neke primjere koje nalazimo u hrvatskoj javnosti nepoznatim ili manje poznatim dokumentima.

Među prvim novinama kojima je Tuđman u ulozi izbornog pobjednika krajem svibnja 1990. dao intervjuu bio je novosadski tjednik Stav. Odgovarajući na pitanje o vlastitim komunističkim počecima, Tuđman je izjavio da ga je na pristupanje „komunističkom pokretu“ navela snažna privlačnost egalitarne utopije, odnosno, kako je naveo, „zato da bi se borio za utopiju da se stvori raj na zemlji“. Idealno društvo budućnosti kakvo su najavljivali komunisti doista je privuklo niz mladih ljudi tadašnje Hrvatske, dijela jedne od najzaostalijih država tadašnje Europe, a takvo obrazloženje nije ni danas rijetko pronaći. Tuđmanov „raj na zemlji“ podrazumijevao je i rješenje hrvatskog pitanja koje je snažno opterećivalo jugoslavensku državu međuratnog razdoblja. Njega, prema Tuđmanu, nije uspio riješiti Mačekov seljački pokret, koji se ubrzo raspao zbog nesnalaženja njegova vođe, a ni radikalni hrvatski nacionalisti Pavelićeva tipa, koji su se ubrzo kompromitirali podaničkim odnosom prema silama Osovine i vlastitim brutalnostima.

To je, dakle, komuniste, ili preciznije, hrvatske komuniste, činilo jedinom snagom koja je, po Tuđmanu, otvarala vrata hrvatskoj državnosti. Novinaru Stava Tuđman je najčvršćim riječima izjavio svoju pripadnost, po njemu, hrvatskom komunističkom pokretu koji se borio za suverenu Hrvatsku. „Ali, ja sam“, rekao je, „bio pripadnik onog revolucionarnog komunističkog pokreta koji je od početka dvadesetih godina pa sve do kraja pridonosio da komunistička partija Jugoslavije u celini prihvati pravo naroda na samoodređenje do otcepljenja“. Te dalje: „I da vam bude jasno, ja sam osobno, a takva je bila i većina hrvatskih komunista koji su imali nešto soli u glavi (sic!), ne govorim o onima koji su prišli jednostavno iz nekih klasnih razloga, išao u revoluciju, u borbu da bi se stvorila suverena Hrvatska, socijalistička Hrvatska, kao i socijalistička Slovenija, socijalistička Srbija.“ Komunizam i Partija čak su, prema Tuđmanu, otvarali vrata društveno-političkoj preobrazbi cijelog europskog kontinenta, rješavajući Europu praktički usput i ključnog uzroka njegovih najvećih nedaća tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, tj. neriješenih međunacionalnih odnosa. „Štoviše“, zaključio je, „tada se smatralo i da će čitava Europa biti socijalistička“. Našao je Tuđman i svoje hrvatske komunističke mučenike. Govoreći o tragičnoj sudbini Augusta Cesarca u srpnju 1941., istom je prilikom autoritativno zaključio da se radilo o „hrvatskim komunistima“ koji su „grebli noktima u zid: Dočekali smo osudu strijeljanjem uzdignute glave jer znamo da umiremo za pravednu stvar radnog naroda, živjela sovjetska Hrvatska!“.

Kroatizirati prošlost

U ovom uskliku, dodao je, ne smije se vidjeti „usklik staljinizmu“, nego je to bila „želja, ideja da se ostvari ta sovjetska, socijalistička Hrvatska, ravnopravna Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, itd.“. Dakle, za Tuđmana su hrvatski komunisti vlastitom odlukom iza koje se krila težnja za nacionalnom suverenošću ušli u savez s komunistima drugih južnoslavenskih naroda, a kako bi ostvarili „socijalističku Hrvatsku u Jugoslaviji kao ravnopravnoj zajednici“. Završio je konstatacijom koja nije ostavljala prostor za dvojbu: „I kada se to ne razume, onda se ne razume ništa“. Tuđman je po svaku cijenu nastojao nacionalizirati ili bolje – kroatizirati – komunističku prošlost. Krajem lipnja iste godine, sada na dužnosti predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, primio je delegaciju Republičkog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR). Predvodili su je Rade Bulat i čovjek koji će ubrzo postati republički ministar obrane te kasnije zapovjednik Zbora narodne garde, Martin Špegelj.

Nakon što su SUBNOR-ovci iznijeli niz problema s kojima su se suočili u posljednje vrijeme, Tuđmanov odgovor ih je poprilično zgranuo. Nije njega (previše) zanimala problematika „boračkih prava“, nego namjera pretvaranja SUBNOR-a u organizaciju koja bi bila u skladu s njegovim stavovima. Da bi se to doista i dogodilo, republički se SUBNOR morao javno odreći, kako je naveo, „unitarističke prošlosti“, javno početi „zastupati nacionalne interese hrvatskog naroda“ te rehabilitirati „hrvatske generale“ poput Ivana Šibla ili Janka Bobetka („kritički preispitati“, rekao je, „neke svoje postupke u prošlosti i greške, a naročito u odnosu na neke svoje članove“). Tuđman nije htio dokinuti daljnje djelovanje SUBNOR-a, ali samo ako postanu zagovornici antifašizma i hrvatskih nacionalnih interesa. „Dr. Tuđman je rekao dalje“, napisano je u bilješci sa sastanka, „da ako SUBNOR ostane društvena i vanstranačka organizacija i kao dio antifašističke fronte, bez stranačkog i političkog obilježja uz ispravljanje počinjenih grešaka kao i vođenje brige o nacionalnim hrvatskim interesima, da će mu ova vlast dati podršku“.

Da mu je u tom trenutku prihvatljiva samo simbolika partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, a ne i njezin nastavak, tj. uspostava komunističke diktature, Tuđman je također dao do znanja svojim nekadašnjim suborcima, ali i kasnijim progoniteljima. Kada je Bulat naveo planove „njegovanja tradicija“, što je očito uključivalo i događaje te osobe nakon 1945., Tuđman je burno reagirao. „Rekao je“, navodi se u istoj bilješci, „da se to (njegovanje tradicija) treba odnositi samo na razdoblje 1941. – 1945., odnosno na narodnooslobodilačku borbu i zasjedanje AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a ne i na daljnji period“. Navedeni citat dovodi nas do sljedećeg važnog aspekta Tuđmanova odnosa prema komunističkoj prošlosti nakon proljeća 1990. Njemu je, zbog lobiranja snažnih grupacija u međunarodnoj zajednici koji su u demokratskoj Hrvatskoj zlonamjerno vidjeli reinkarnaciju ustaške NDH, komunistički antifašizam trebao, pored činjenice da je smatrao kako je riječ o svjetlijem trenutku hrvatske povijesti koji je uspio sačuvati koncept hrvatske državnosti i pored kompromitacije koju mu je nanijela ustaška država, i kako bi osigurao prihvaćenost države koju je vodio u Europi i svijetu. Primjera za ovu tvrdnju upravo je bezbroj, a ovdje donosim dva iz povjerljivih transkripata njegovih razgovora s najbližim suradnicima. „A to je“, izjavio je pred članovima predsjedništva HDZ-a u siječnju 1994., „s jedne strane jasno da smo tu samostalnu Hrvatsku morali uspostavljati na tradicijama antifašizma jer nas taj svijet ne bi priznao“. „Mi moramo“, rekao je Franji Greguriću krajem istog mjeseca, „mi moramo na antifašizmu graditi (Hrvatsku) zbog svijeta i demokracije“.

U ovom ga je slučaju njegova platforma odvela u zanimljivu misaono-praktičku gimnastiku. Tuđman je dobro znao da je većina hrvatskog naroda podržala osnivanje NDH, vidjevši u njoj ostvarenje sna o samostalnoj nacionalnoj državi. Ali, ustaše su vlastitom promašenom politikom, u prvom redu smjerom nacionalne i rasne isključivosti, uspjeli snažno kompromitirati koncept samostalne hrvatske države, koji je on nakon rastanka s komunizmom naumio ostvariti. Hrvatski partizani i hrvatski antifašisti, među njima i Tuđman, uspjeli su, usprkos navedenom, spasiti koncept hrvatske državnosti, pa makar i u komunističkom obliku. No, pedeset godina poslije uvjerljiva većina birača koja ga je u proljeće 1990. dovela na vlast, glasala je za Tuđmanovu i njegovu stranku upravo jer je u HDZ-u prepoznala glavnog protivnika komunizma i svega što je on simbolizirao. Kako dakle uvjeriti antikomunistički orijentiranog člana ili pristašu HDZ-a da su hrvatski komunisti također bili i hrvatski suverenisti, ali i da je antifašizam, pa makar i u komunističkom obliku te ograničen samo na razdoblje Drugog svjetskog rada, oznaka koju Hrvatska mora imati ako hoće postati dio civiliziranog svijeta? Evo kako je Tuđman krajem ožujka 1994. vrhu HDZ-a predstavio dilemu, ponukan političkim razlazom s Josipom Manolićem: „Na antifašizmu gradimo, i da ga nismo imali, i iz toga antifašizma ZAVNOH-a, ne bismo imali i današnje Hrvatske. Ali taj antifašizam, nekoliko puta sam ponavljao, od prvog sabora pa do dana današnjeg, nije bio sve u hrvatskom narodu. I nije točno, znači, da je NDH, da je sve ono što je bilo vezano za NDH i što je vezano danas za radikalni hrvatski nacionalni osjećaj, da je to profašističko, proustaško itd.

Objašnjenje Tuđmana

Znači, (Manolić) nije shvatio da se ti naši radikalni nacionalisti ipak ne mogu krstiti fašistima i da bez njih ne bismo imali Hrvatske, jer je većina hrvatskog naroda ipak bila uz NDH, objektivno, a ne uz antifašistički pokret. I to je ono na čemu sam gradio HDZ-ovski program i na čemu smo dobili prve izbore, i druge, i treće, i ako hoćete, i na čemu ćemo dobivati. Jer je većina hrvatskog naroda htjela svoju državu, ne ustašku, ne fašističku, ali svoju državu, i bila je vezana za tu svoju državu.“ Jednostavnije rečeno, međusobno je isključive ideologije trebalo nekako izdvojiti iz konkretne stvarnosti 1990-ih, iz njih uzeti samo ono što je služilo ključnom Tuđmanovu političkom cilju te sve hrvatske patriote suvremenog doba nekako odsjeći od njihova negativna utjecaja. Tuđman je navedeno nazvao nacionalnom pomirbom, a kako mi se čini, najbolje je taj koncept definirao na konferenciji za novinare održanoj krajem siječnja 1994. „Znači“, karakterističnim je učiteljskim stilom u jednom trenutku izjavio, „bez pomirenja one partizanske, zavnohovske, i endehaovske Hrvatske nema Hrvatske, nema onog što je željelo Hrvatsku. Cilj ostvarenja samostalne Hrvatske postigli smo s programom HDZ-a. To ne znači da druge stranke nisu pridonijele, ali da nije bilo takvog (HDZ-ova) programa, ne bi je bilo.“ Tuđman je uspio riješiti kvadraturu kruga.

Čak i najpovršnija historiografska analiza Tuđmanove „kupovine iz prošlosti“ pokazuje da je riječ o iznimno manjkavom pothvatu. Odabravši samo ono što mu je u konkretnom trenutku odgovaralo, Tuđman je svjesno odlučio zanemariti cjelinu fenomena kojeg se dohvatio: „hrvatski partizani“ nisu bili nekakav samostalan pokret, nego dio jugoslavenskog, njihov cilj nije bila samostalna hrvatska država, nego Hrvatska u okviru jugoslavenske države, a sam komunizam bio je revolucionarna vrsta ideologije, u kojoj su antifašizam i patriotizam bili od periferne važnosti. Tuđman je, kako je izvrsno pokazao povjesničar Nikica Barić, u Titu vidio uglavnom važnog državnika i svojevrsnog političkog Hrvata, „zaboravljajući“ da ovaj nikad nije Hrvatsku vidio samostalnom državom. Ali, Tuđman je, treba ponoviti, nakon proljeća 1990. povijest odlučio prilagoditi vlastitim političkim ciljevima. Demokraciju i moderno domoljublje tražio je, parafrazirajući jedan njegov istup, na način da je „hrvatskim ustašama“ uzeo „njihov fašizam“, ali zadržao „njihovu želju za državom“, a „hrvatskim partizanima“ priznao patriotizam (jer su se „borili za Istru“), ali im odbacio „glupi boljševizam“. U smislu krajnjeg cilja, tj. uspostave samostalne Hrvatske, ali samo u tom, bio je u pravu, jer nema dvojbe da se njegova metoda pokazala uspješnom u sučeljavanju s vanjskom opasnošću. Kad je riječ o njezinim domaćim učincima, ocjenu tek treba donijeti.