Tko je kome rekao ne u Titovom sukobu sa Staljinom 1948. i je li to ustvari bio rezultat tajnog moskovskog dogovora Churchilla i Staljina iz 1944. prilikom kojeg su međusobno podijelili interesne sfere, a Jugoslaviju označili ravnopravnom podjelom utjecaja pola-pola? Pitanje je to postavljeno Tvrtku Jakovini, sveučilišnom profesoru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u novom podcastu Večernji TV-a "Povijesni dijalozi", gdje se u voditeljskoj ulozi našao Ivan Tepeš koji je u prvoj emisiji otvorio temu 'Tito i Jugoslavija u Hladnome ratu'. Jakovina je promatranje sukoba Tita i Staljina kroz prizmu podjele pola-pola okarakterizirao lažnom dilemom, te iznio argumente za tvrdnju da je prema svemu ipak Jugoslavija bila ta koja je prva rekla "ne", te da je to bio kockarski potez tadašnje jugoslavenske vlasti. U emisiji je u kontekstu raskola 1948. spomenuo i postojanje Golog otoka kako bi se vlast u Jugoslaviji održala. Završavajući raspravu o važnosti 1948. Jakovina je ustvrdio kako je za Jugoslaviju prema svim dugoročnim posljedicama ona jednako važna, ako ne i važnija od 1945. i pobjede u Drugom svjetskom ratu, s čime se složio i Tepeš navodeći posljedicu toga na aktivnost hrvatske političke emigracije, koja je zbog toga na Zapadu bila uvelike blokirana, za razliku od drugih emigranata iz srednje i istočne Europe. Uz to je Jakovina spomenuo i probleme za emigrante komunističkog usmjerenja koji su se u sukobu priklonili Staljinu.
Potom je uslijedio razgovor o približavanju Vatikana i Jugoslavije potpisivanjem Protokola 1966. i Titova posjeta Papi u ožujku 1971., što je bio prvi posjet jednog komunističkog vođe čelniku Katoličke crkve. Tepeš je te poteze stavio u širi kontekst tadašnjeg Papina vanjskopolitičkog smjera vođenja tzv. Istočne politike i diplomatskog otvaranja prema komunističkom bloku. Jakovina je sukladno tome nastavio kako Vatikan nije mogao ostaviti milijune vjernika s druge strane željezne zavjese, a međusobno približavanje objasnio je i jugoslavenskom potrebom odmrzavanja odnosa sa Svetom Stolicom, pogotovo nakon zastoja zbog slučaja kardinala Alojzija Stepinca. Jugoslaviji je to bilo potrebno i za snažniju ulogu u Pokretu nesvrstanih, kao i za otvaranje odnosa sa zemljama Latinske Amerike.
Upravo je tema Pokreta nesvrstanih s pitanjima koliko se Jugoslaviji učešće u tom Pokretu isplatilo diplomatski i gospodarski te može li se uopće biti nesvrstan i potaknula daljnju raspravu. Jakovina je rekao da su to postavljale mnoge zemlje u svijetu, a Jugoslavija je ispočetka istraživala svoju poziciju. Spomenuo je sredine 1950-ih godina i krive navode prema kojima je Jugoslavija sudjelovala na konferenciji afričkih i azijskih zemalja u Bandungu 1955., što nije istina. Prvom, ili nultom točkom Jugoslavije u nesvrstavanju naveo je susret Tito-Nehru-Naser na Brijunima 1956., kada se dogodilo i sovjetsko gušenje mađarske revolucije, što je učvrstilo jugoslavenski put u nesvrstanost. Naveo je potom kako je Tito bio prvi europski državnik koji je posjetio Indiju i Pakistan te objasnio sve okolnosti razvoja Pokreta nesvrstanih.
Nastavak razgovora bio je vezan za jugoslavenske odnose s Izraelom, s obzirom na to da se ti odnosi spominju i danas u kontekstu aktualnih odnosa desnice i ljevice prema Izraelu, u kojima desnica podržava Izrael, a ljevica Palestinu. Diplomatski odnosi Jugoslavije i Izraela prekidaju se 1967. nakon šestodnevnoga rata Izraela s arapskim državama, što su napravile i mnoge druge socijalističke zemlje, ali je prije svega to Jugoslavija učinila zbog važnosti arapskih zemalja u Pokretu nesvrstanih. Neki jugoslavenski diplomati su međutim taj prekid smatrali greškom. Posljednji dio emisije bio je posvećen razgovoru o hladnoratovskim događanjima na Kubi, koja je ponovno ušla u fokus američke politike, te Kini i Tajvanu, kao i jugoslavenskom odnosu prema tim državama.
Po pitanju Kine i Tajvana kao trajnog žarišta sve do danas razgovaralo se o američko-kineskom zbližavanju 1972. i iskorištavanju sovjetsko-kineskog sukoba, što je Jakovina okarakterizirao tvrdnjom da je tada kineski vođa Mao Tse Tung postao "azijski Tito". Objasnio je potom kinesko-sovjetske odnose počevši od pobjede komunista u Kini 1949. godine, ali i jugoslavensko-kineske odnose, koji su ispočetka bili obilježeni kineskim kritiziranjem jugoslavenskog revizionizma nakon njenog sukoba s Moskvom. Na kraju je objasnio i položaj Tajvana koji danas ima stratešku važnost zbog proizvodnje čipova i na kojemu žive dvije grupe Kineza, onih pristiglih u 16., 17. i 18. stoljeću i onih koji su došli nakon poraza od komunista u građanskom ratu 1949. godine, na čelu sa Čang Kaj-šekom. Eventualni sukob Kine s 300 milijuna stanovnika i Tajvana s 22 milijuna smatrao bi neravnopravnom borbom, s time da je posjetom predsjednice američkog kongresa Nancy Pelosi Tajvanu 2022. nakon više desetljeća otvoreno pokazano kako je SAD otvoreno stao iza te države.
Jedan od deset najvecih ubojica 20 stoljeca bio je Tito zasto ga uvijek spominjete , Pavelic je ubijao i pravio stvari kojima se ne valja ponositi ali bio je mala maca po broju zlocina