Izvorno hrvatska odanost

Kao mladog su me novinara gradske rubrike urednici poslali u najugledniju zagrebačku bolnicu, jer da je tamo  nepokretnog bolesnika ugrizao štakor i da je bolesnik od tog ugriza umro. Izvidi što se dogodilo, rekli su mi sa sladostrasnim prizvukom u glasu, pa ako je istina što smo čuli, računaj na naslovnicu!

Da, istina je, potvrdili su mi bez okolišanja u bolnici, pacijenta je ugrizao štakor. Bolnica je stara, podrumi se preuređuju, glodavci su se uznemirili i jedan je dolutao u sobu s teškim bolesnicima. No, nema govora o tome da je pacijent umro od ugriza: preminuo je od neizlječive bolesti. Vi sad, naravno, možete napisati da je pokojnika ugrizao štakor i korektno iznijeti naša objašnjenja, no, što god napisali, svi će misliti da je uzrok smrti štakorski ugriz, da mi to želimo zataškati, ergo, da je stanje u bolnici katastrofalno... Vi ćete imati senzacionalan članak, a naša će bolnica zadugo ostati bez vjerodostojnosti.

Vratio sam se u redakciju, ispričao što sam saznao i predložio da o “aferi štakor” ne napišemo ni retka. Bez tog čemo “šlagera” mi preživjeti, a bolnicu bi mogao upropastiti. Urednici su bili malo začuđeni, ali su na kraju pristali na nešto na što se u pravim novinama pristaje samo u krajnjoj nuždi - na muk. O štakorovu ugrizu nikada ništa nije objavljeno: novine koje su skandal prešutjele danas su najveće u Hrvatskoj, a prešućena bolnica i dalje uživa veliko povjerenje građana (i sam sam u njoj operiran, bez straha od štakora).

Pričicu nisam ispričao da bih se zalagao za prešućivanje važnih informacija. U pravilu, sve treba objaviti, ali to ne znači da je objavljivanje svega baš uvijek u skladu s pravilom o poštivanju vrijednosti. Bez njih je novinarstvo isto što i glava bez razuma. U takve vrijednosti spada i odanost vlastitoj zemlji, ma koliko to nekome izgledalo demode. Odanost koja dakako ne podrazumijeva prikrivanje, još manje laganje, ali bogme ni natjecanje u ocrnjivanju svoje države.
U primjeru koji imam na pameti čak i nije riječ o objavljivanju istine koja može uzrokovati štetu, nego o nečemu gorem: o izmišljanju zapleta koji za Hrvatsku mogu biti pogubni. Mislim na komentatoricu zagrebačkog dnevnika kojoj se, u analizi mutnog događaja u Britanskom veleposlanstvu, najprivlačnijom učinila mogućnost da su “maloumnog špijuna” ubacili “neki revni idioti” iz hrvatskih obavještajnih službi, zbog čega Hrvatsku “čeka novi skandal i nova blamaža na međunarodnoj razini”.

Tko je “špijuna” kuda ubacio i zašto, o tome se uistinu može fabulirati do beskraja, ali da su odmah krivi baš “neki revni idioti” hrvatski, a ne, recimo “neki revni idioti” britanski (kojima “maloumni špijun” može biti itekako koristan!), i da se istog časa zaziva blamaža hrvatska, a uopće se ne upozorava, iako je mnogo logičnije, na evidentnu blamažu britansku, to je ipak hrvatski specifikum, da ne kažem neobičan oblik odanosti.