Zanimljiva rasprava krenula je na Redditu kada je jedna korisnica iz Hrvatske pitala što je krsna slava kod Srba. Brojni su se potrudili da objasne o čemu je riječ. "Bok, kao kršćanka u Hrvatskoj nikad nisam imala doticaj sa slavama i išla sam sad malo pročitati što je to, ali imam i dalje dosta pitanja. Koliko sam ja shvatila, vaš otac je od vašeg djeda preuzeo vašu slavu, kao vaše prezime, a slava je vaš obiteljski svetac zaštitnik…? Jesam li dobro shvatila? Pitanja koja me zanimaju: Može li se tijekom života promijeniti slavu? Žene uzimaju kad se ožene muževu? Ako su u izvanbračnoj zajednici? Google kaže da se na slavu “ne poziva” nego se zna tko treba doći, kako to funkcionira? Smatrate li to velikim blagdanom za vašu obitelj? Dobivate slobodne dane na poslu zbog toga? Kako izgleda taj dan, okupite se na ručku? Postoje li neke posebne tradicije, znam za česnicu sa novčićem? Hvala unaprijed na odgovorima", napisala je korisnica iz Hrvatske.
Uslijedili su brojni komentari i objašnjenja u komentarima, a neki su se malo i našalili. "Bila si vrlo pristojna i lijepo pitala pa je red da lijepo odgovorimo. Slava je u suštini obiteljski svetac zaštitnik. Smatra se da običaj slavljenja slave datira još od vremena primanja kršćanstva. Može se promijeniti ili uzeti još jedna dvije, ali se to rijetko radi ili gotovo nikako (ne mijenja se). Događa se, pogotovo na selima da kada naslijediš imanje zemlje, proslavljaš i sveca zaštitnika tj. slavu obitelji od koje si naslijedio imanje. Žena uzima muževu slavu udajom (izvanbračna veza je ipak moderna tekovina, a crkva i moderno ne idu baš zajedno). Ovo gdje si pročitala da se na slavu ne poziva važilo je nekada, kada je većina ljudi živjela na selu, znalo se tko koju slavu slavi i odlazili su kod susjeda, prijatelja, rođaka bez poziva, jer se to podrazumijeva. Nitko nikada nije nikoga vratio s kapije na dan slave. Danas se ipak ljudi pozivaju, jer je način života u gradovima dosta drukčiji, ali sam siguran da nitko danas ne bi izbacio čovjeka koji mu dođe na slavu nepozvan. Imamo po zakonu pravo na neradni dan za slavu. Što se tiče običaja, ujutru se u crkvu nosi kolač (kruh umiješan sa svetom vodom koju je svećenik posvetio par dana ranije u kući slavljenika ), nosi se i vino i kuhano žito (pšenica) u kojem gori svijeća. Nakon lomljenja kolača odlazi se kući, očita molitva s ukućanima, a poslije dolaze gosti na ručak ili večeru (dobro se jede, pije, razgovara, ljudi se druže, atmosfera je lijepa i ja osobno volim i slaviti i ići na slave). Nadam se da sam pojasnio", napisao je jedan korisnik.
"Dodajem da žene u većini slučajeva slave slavu svojih roditelja ako je jedino dijete tih roditelja. Obično se napravi ručak za ukućane i obilježi se taj dan", napisao je drugi korisnik. "Slava se preuzima po muškoj liniji. I ako se promijeni prezime, tehnički, slava ostaje. Ovo je jedan od razloga da obitelji koje slave istu slavu potiču od istih predaka. Napominjem da je ovo pretpostavka! Kada muško dijete formira obitelj tj. oženi se, slavi slavu u svojoj kući sa svojim prijateljima. Po ovoj logici, na slavu nikada ne dođu u goste oni iz iste obitelji jer tog istog dana svi oni slave istu slavu da svojim prijateljima. Ova pravila su se izgubila djelomično, tako da se sada slava slavi u kući s ocem dok je otac živ i ne odvaja se. Neko nastavlja i dok je majka živa", dodao je još jedan.
Netko je postavio pitanje i kako se pozdravlja kada se dođe na slavu. "Glupo mi je da banem s riječima 'dobra večer', ipak više-manje svaki blagdan ima svoj pozdrav", napisao je korisnik. Stigli su mu i odgovori: "Sretna slava" je ključ, sve dodatno je tvoja dobra volja", "Dobra večer / Dobar dan domaćine/domaćice sretna slava! Poneseš vino, uz vino kavu, jabuku i čokoladu za malu djecu", nizali su se komentari.
Prema Wikipediji krsna slava ili slava običaj je slavljenja obiteljskog sveca (nešto kao imendan koji se slavi kod kuće). Ovaj običaj najviše se povezuje sa Srbima koji smatraju slavu jednom od specifičnosti svoje kulture, iako slave (koje nisu identične sa srpskom slavom) postoje i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji te u Bugarskoj samo oko Timoka. Slava se susreće i kod katolika u Boki kotorskoj, Konavlima, južnoj Hercegovini, Dalmaciji i Bosanskom Grahovu, kod Albanaca katolika, nekih Bošnjaka muslimana u Bosni i Sandžaku, pravoslavnih Vlaha, Goranaca i Hrvata na Kosovu (Janjevo i Letnica).
Pored obiteljske slave, postoje i crkvene, gradske, plemenske, pa čak i stranačke ili zanatlijske slave. Neki autori smatraju da je slava ostatak slavenskog paganizma, koji je imao veliki broj bogova prije usvajanja kršćanstva. Pošto su Slaveni dugo živjeli u rodovskom društvenom uređenju, razumljivo je što se kod njih dugo očuvao kult predaka. Tako, na primjer, običaj slave najvjerojatnije predstavlja zamjenu obiteljskog, odnosno rodovskog poganskog zaštitnika kršćanskim svecem zaštitnikom.
Drugi vjeruju da su Srbi usvojili ovu tradiciju u vrijeme pokrštavanja, krajem 9. stoljeća. Neki vjeruju da se sam dan masovnog krštenja uzimao kao dan sveca zaštitnika, drugi tvrde da je svako pleme usvojilo svog zajedničkog zaštitnika, dok ostali i dalje tvrde da slava samo predstavlja sveca koji je zamijenio prethodnog poganskog boga – zaštitnika. Ponekad bi se dogodilo da se nova slava usvoji kada postoji vjerovanje da se neki svetac zalagao za neku vrstu spasenja. Novi svetac bi bio usvojen na mjestu starog, čiji dan bi se i dalje obilježavao paljenjem svijeće, ali s mnogo manje slavlja.
Za razliku od većine običaja koji su zajednički za cijeli narod, svaka obitelj odvojeno slavi svog sveca. Sveca sinovi nasljeđuju od glave obitelji – obično oca. Kćeri nasljeđuju slavu samo ako ostanu u kući; udate žene obično slave muževljevu slavu.
Svaka kuća ima jednu ili dvije slave godišnje (ovisno o svecu, jer su nekima posvećena dva dana). Ipak, samo je jedan glavni dan gozbe u čast sveca zaštitnika, koji ne mora biti isti za sve obitelji. Drugo slavlje naziva se „mala slava”, preslava ili poslužit. Neke obitelji obilježavaju i još jednog sveca, ali u manjem opsegu (primjerice, kada je žena jedini potomak svoje matične obitelji, kako se slava te obitelji ne bi izgubila). Ako se domaćinstvo preseli daleko, uz očevu dozvolu, sin može proslavljati slavu u svom domu; obično, međutim, dokle god je živ patrijarh obitelji, njegovi sinovi proslavljaju pod njegovim krovom. Također ako ima više sinova i oni žele osnovati svoju obitelj, sin koji želi slaviti slavu dolazi kod oca na slavu, a otac mu od od slavskog kolača u desnu ruku predaje jednu četvrtinu kolača. Iduće godine i on slavi slavu u svojoj kući.