Građani danas plaćaju dugogodišnju lošu poslovnu politiku

Ne skače samo živa u termometru za vrijeme ljetnih mjeseci, već i cijene u trgovinama i ugostiteljstvu. Jedno od opravdanja poduzetnicima za ljetno poskupljenje jest nedostatak radne snage, zbog čega trebaju povećati plaće kako bi bili konkurentniji i privukli ili zadržali radnike, a da bi namaknuli taj novac, moraju povećati cijenu svojih proizvoda i usluga. U konačnici, njihovim radnicima povišicu dajemo mi građani, odnosno potrošači. Koliko je to u redu prema potrošačima, možemo diskutirati, ali tako je kako je.

No, analizira li se malo dublje, moglo bi se reći da građani tako plaćaju i dugogodišnju lošu poslovnu politiku koja je vođena u našoj zemlji. Godinama, pa i desetljećima radnici u Hrvatskoj bili su potplaćeni, radili su nerijetko u lošim uvjetima, strahovali za radna mjesta. Šutjeli i trpjeli jer, kako ih se uvjerilo, trebaju biti sretni što rade. I to je bio jedan od ključnih razloga zašto su tisuće i tisuće Hrvata pojurile preko granice čim se ona otvorila, odnosno čim je Hrvatska postala članicom Europske unije. Odlazili su i zbog društvene klime, ali, u konačnici, sve je to povezano i vuče jedno drugo. Kolo se, tako, okrenulo – nedostaje radne snage pa su radnici oni koji danas postavljaju uvjete. Ipak, može li se reći i da građani, unatoč većim plaćama, žive bolje? Teško, jer kako bi im se – barem tako poslodavci tvrde – namaknuo novac za plaće, skočile su cijene pa u konačnici dolazimo do toga da za mjesečnu nabavu moramo dati, primjerice, 200 eura više, a plaća nam je porasla 100 eura. Sve se lomi, dakle, preko leđa građana.