Godinama živi u mračnoj garaži u Zagrebu: 'Morala sam, nemam kuda...'

Morala sam. Nemaš kuda - govori 56-godišnjakinja koja u mračnoj garaži u jednom zagrebačkom kompleksu živi još od 2015. godine. Ženu je za potrebe teksta HRT nazvao Marija. Nije joj to pravo ime, želi ostati anonimna. 

Marija spava na improviziranom krevetu. Sluša Radio Mariju. Na podu bez tepiha nalazi se pokoja vlažna mrlja. Usprkos tome, prostor je uredan, Marija ponosno kaže da redovito čisti. Osjeća se miris sredstva za čišćenje. U životu je dosad promijenila brojne podstanarske stanove i radna mjesta. Trenutno radi kao čistačica. Plaća je redovna, ali skromna.

- Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su - nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja - kaže Marija, kojoj zbog zdravstvenih problema bolovanja nisu strana. Takva primanja nisu joj dovoljna da si pronađe stan u Zagrebu, u kojemu su cijene posljednjih godina porasle toliko da je pronalazak stana izazov i za one s većim primanjima i da joj ostane za život dostojan čovjeka. Treba i jesti i plaćati druge troškove. Garažu plaća 500 kuna mjesečno.

- Da mogu negdje više platiti, onda mi ne ostane od plaće ništa. Kako ćeš? - pita se.

- Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš. Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu - kaže.

Podrijetlom je iz okolice jednog od većih bosanskohercegovačkih gradova, a osamdesetih je u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom, došla u jedno zagrebačko predgrađe. - Nisam mogla naći posla, puno su mi sestre propatile, udale se, imaju obitelj, pa veli mama: "Odi ti sebi naći posla da ne bi i ti našla nekoga"... I tako sam se zaposlila, htjela sam imati svoj kruh.

- Nekako sam radila, zaposlila se, živjela... Onda su počeli neki štrajkovi, onda je počeo rat, ostala sam bez dokumenata, bez posla, govori.

Tijekom rata nije joj bilo lako. - Pa bilo je teško, jako teško, i bila sam bez posla, tražili su domovnicu, dokaži da si Hrvat, da si kršćanin, prisjeća se Marija.  - Obilazila sam svaki kontejner. Nije lako, morao si pojesti što god si našao, dodaje.

Za vrijeme rata, kaže, dvije je godine bila bez plaće. Na jednom radnom mjestu ostali su joj dužni plaću za 500 odrađenih sati. - Bila sam dosta bez posla, četiri-pet godina, i radila sam nešto na crno, našla stubište za čistiti. Čistila sam stanove, prozore, što god je trebalo...

Pet godina radila je kao prodavačica novina, koje su bile skladištene u garaži u jednoj zgradi u Zagrebu. U jednoj od garaža u istoj zgradi poslije će pronaći dom. Ovdje i danas živi. Iako kaže da joj se u početku bilo teško priviknuti na život u garaži, sada je ondje već napravila svoj dom, koliko je to moguće. Garaža barem ima struju, što omogućuje Mariji da si ponekad nešto skuha na rešou. Pere se u garaži, znala se otuširati kod nekoga, ali to više ne čini. Nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu. U garaži pere i rublje.