U gustoj borovoj šumi uz samu obalu Jadrana, nedaleko od Makarske, nekoć je postojalo mjesto koje je doslovno vraćalo dah. Lječilište Dječje selo u Promajni bilo je utočište za djecu s respiratornim i alergijskim bolestima iz cijele bivše Jugoslavije – i šire. Ondje gdje se planina Biokovo spušta prema moru, gdje sunce gotovo cijeli dan obasjava prirodu, liječnici, medicinske sestre i učitelji stvarali su nešto više od terapije – stvarali su zajednicu, sigurnost, pa i djetinjstvo onima kojima je zdravlje bilo krhko.
Od sredine 1960-ih, Dječje selo nije bilo samo bolnica, nego pravi mali svijet. Tu su bila djeca iz svih krajeva zemlje – iz unutrašnjosti i obalnih gradova, iz Sarajeva, Splita, Vukovara… Neka su u Promajni provodila mjesece, druga godine. Mnogi su ondje završili osnovnu školu, stekli prijatelje za cijeli život, a neki, poput Harisa Mrehića iz Sarajeva, čak i naučili što znači dom, piše HRT – Plakao bih od tuge, zašto nema djece, zašto nema graje, zašto nema sloge i poštovanja koju smo mi imali, prisjeća se Haris, koji je ondje stigao 1974. zbog bronhijalne astme.
Borova šuma, kristalno čisto more, miris soli i smole – sve to stvaralo je savršene uvjete za liječenje. No ono što su djeca najviše pamtila nisu bili lijekovi ni fizikalne vježbe, već toplina zajedništva. – Bilo nas je puno, tete su bile odlične. Tek sad vidim koliko su oni posao obavljali i kako smo mi zapravo bili dobra djeca, kaže Irena Đivoje iz Splita.
S početkom Domovinskog rata sve se mijenja. Lječilište prestaje s radom, a u napuštene objekte useljavaju se prognanici. No i tada je Dječje selo živjelo – možda bez liječnika, ali s ljudima koji su zadržali duh zajedništva. Dajana Kovačević, koja je ondje živjela kao dijete izbjeglica iz Vukovara, kaže da joj je to bilo najljepše doba života: – Svi smo bili jedna velika obitelj. Družili smo se, išli zajedno u školu, u krađe badema…
Ali priča o Dječjem selu nema sretan završetak. Nakon što su i posljednji prognanici napustili Promajnu 2006. godine, kompleks je prepušten zaboravu. Krenula je devastacija – nestajali su kreveti, prozori, krovovi, sve što se moglo odnijeti.
Danas je Dječje selo samo sjenka onoga što je bilo – šuma još stoji, more i sunce nisu nestali, ali betonski kosturi podsjećaju da država nije znala čuvati ono što su generacije gradile. Vlasništvo je uredno, ali kompleks u državnom vlasništvu propada iz dana u dan.