Ondje gdje se planina Biokovo spušta prema moru, gdje sunce gotovo cijeli dan obasjava prirodu, liječnici, medicinske sestre i učitelji stvarali su nešto više od terapije – stvarali su zajednicu, sigurnost, pa i djetinjstvo onima kojima je zdravlje bilo krhko.
Od sredine 1960-ih, Dječje selo nije bilo samo bolnica, nego pravi mali svijet. Tu su bila djeca iz svih krajeva zemlje – iz unutrašnjosti i obalnih gradova, iz Sarajeva, Splita, Vukovara… Neka su u Promajni provodila mjesece, druga godine.
Mnogi su ondje završili osnovnu školu, stekli prijatelje za cijeli život, a neki, poput Harisa Mrehića iz Sarajeva, čak i naučili što znači dom, piše HRT – Plakao bih od tuge, zašto nema djece, zašto nema graje, zašto nema sloge i poštovanja koju smo mi imali, prisjeća se Haris, koji je ondje stigao 1974. zbog bronhijalne astme.
No ono što su djeca najviše pamtila nisu bili lijekovi ni fizikalne vježbe, već toplina zajedništva. – Bilo nas je puno, tete su bile odlične. Tek sad vidim koliko su oni posao obavljali i kako smo mi zapravo bili dobra djeca, kaže Irena Đivoje iz Splita za HRT.
S početkom Domovinskog rata sve se mijenja. Lječilište prestaje s radom, a u napuštene objekte useljavaju se prognanici. No i tada je Dječje selo živjelo – možda bez liječnika, ali s ljudima koji su zadržali duh zajedništva.
Dajana Kovačević, koja je ondje živjela kao dijete izbjeglica iz Vukovara, kaže za HRT da joj je to bilo najljepše doba života: – Svi smo bili jedna velika obitelj. Družili smo se, išli zajedno u školu, u krađe badema…
Ali priča o Dječjem selu nema sretan završetak. Nakon što su i posljednji prognanici napustili Promajnu 2006. godine, kompleks je prepušten zaboravu. Krenula je devastacija – nestajali su kreveti, prozori, krovovi, sve što se moglo odnijeti.
Danas je Dječje selo samo sjenka onoga što je bilo – šuma još stoji, more i sunce nisu nestali, ali betonski kosturi podsjećaju da država nije znala čuvati ono što su generacije gradile. Vlasništvo je uredno, ali kompleks u državnom vlasništvu propada iz dana u dan.