Flamingo, s dosegom od 3000 km, najbolje je ukrajinsko sigurnosno jamstvo

Zašto se sada toliko govori o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, koja će moći biti aktivirana tek kada bude uspostavljeno primirje i dogovoren mirovni sporazum, ako kraj rata još uopće nije na vidiku? Priča o sigurnosnim jamstvima nadilazi pitanje samih sigurnosnih jamstava, premda time ne želimo reći da su sigurnosna jamstva nevažna. Baš suprotno, sigurnosna jamstva za Ukrajinu, koja bi Rusiju trebala odvratiti od novog napada na tu zemlju, bit će ključna za očuvanje mira kad jednog dana oružje utihne. Međutim, ta jamstva postaju sve važnija i za razdoblje do tada, prerastajući posljednjih dana u važan element koji bi možda mogao otvoriti put prema miru, i to kao svojevrsno sredstvo pritiska na Putina da okonča brutalnu i nezakonitu agresiju, ali i kao proces koji će oblikovati novu europsku sigurnosnu arhitekturu kroz aktualnu koaliciju voljnih.

Zbog toga sigurnosna jamstva predstavljaju razotkrivajući test za sve sudionike posredno ili neposredno uključene u ovaj sukob. Priča o sigurnosnim jamstvima napokon je razgolitila Trumpa i njegove laži. Trump je najprije na Aljasci sugerirao da je američka vojska spremna participirati u sigurnosnim jamstvima, da bi se već sutradan predomislio. Zatim je uvjeravao da će Amerikanci mirovnim snagama na terenu pružati samo zračnu potporu, da bi u petak stigla vijest o ukidanju američke potpore sigurnosnim programima u europskim zemljama koje graniče s Rusijom. Riječ je o dosad najpodlijem nožu u leđa baltičkim državama, Poljskoj i Finskoj, premda Trump uvjerava da zasad neće povući desetak tisuća američkih vojnika iz Poljske. Ako je netko na europskoj strani još i vjerovao u Trumpovu predanost europskoj sigurnosti, ovo je valjda definitivan dokaz koji bi i najveće trumpiste na europskoj strani trebao uvjeriti da Trumpova Amerika nije više europska saveznica.

Čak je i Putin na Aljasci također iskazao spremnost prihvatiti zapadna sigurnosna jamstva za Ukrajinu u slučaju postizanja mirovnog sporazuma, ali ne zadugo. Kremaljska retorika brzo se promijenila. Iz Moskve sada "kategorički" odbacuju mogućnost raspoređivanja "stranih trupa" u Ukrajini, zanemarujući činjenicu da su ruske trupe prva strana vojska koja je nezakonito provalila u Ukrajinu te da je Moskva – bez bilo kakvog odobrenja Kijeva ili europskih zemalja – zatim u ratu angažirala i sjevernokorejsku vojsku. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte zbog toga poručuje Kremlju da o međunarodnim snagama u Ukrajini može odlučivati samo Ukrajina, a ne i Rusija. Kremlj se, očekivano, protivi bilo kakvim uvjerljivim sigurnosnim jamstvima, koja s pravom doživljava kao prepreku i problem za svoje ciljeve u Ukrajini. Putin cinično poziva ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da dođe u Moskvu na sastanak o miru, prijeteći da će u protivnom biti prisiljen ciljeve u Ukrajini ostvariti vojnim sredstvima. Putinova "trodnevna specijalna operacija", podsjetimo, traje već više od tri i pol godine, a od studenoga 2022. Putin je za jedan posto ukrajinskog teritorija žrtvovao više od milijun ubijenih i ranjenih ruskih vojnika.

Dramatičan preobrat u slučaju sigurnosnih jamstava dogodio se, doduše, i na europskoj strani, ali, srećom, u drugom smjeru. Prije samo nekoliko tjedana bilo je teško i zamisliti da bi europske zemlje nakon potpisivanja primirja bile spremne poslati tisuće i tisuće svojih vojnika da na liniji razdvajanja čuvaju mir. Međutim, ovih je dana čak 26 članica koalicije voljnih potpisom potvrdilo spremnost da njihovi vojnici budu u sastavu budućih mirovnih sila u Ukrajini, što napokon ukazuje na činjenicu da na europskoj strani počinju sve ozbiljnije shvaćati situaciju u kojoj se Europa zatekla. O tome svjedoči i vijest da će koalicija voljnih osigurati naoružavanje, financiranje i uvježbavanje ukrajinske vojske, koja mora biti dovoljno moćna i opremljena da odvrati Putina od novog pokušaja osvajanja Ukrajine.

U tome je ključ opstanka Ukrajine kao slobodne i neovisne države, što su u Ukrajini već odavno shvatili. Ukrajinci jako dobro znaju da će samo sila i moć oružja odvratiti Putina. Suočeni s jalovim raspravama, neodlučnošću Europljana i Trumpovim blokadama dostave vojne pomoći, Ukrajinci znaju da se što prije moraju dovesti u situaciju u kojoj, kada je riječ o oružju o kojem ovisi njihov opstanak, neće isključivo ovisiti o tuđim hirovima i lažnim mirovnim inicijativama. Zbog toga su Ukrajinci pokrenuli vlastitu proizvodnju dalekometnih krstarećih projektila Flamingo, s dosegom od čak tri tisuće kilometara, što je puno dalje od Moskve, a onda i balističkih projektila FP-7 i FP-9, dok Ukrajinci već sada čak 60 posto svojih potreba za oružjem pokrivaju iz domaće proizvodnje. Za razliku od prvih godina rata, kada je udio domaće proizvodnje bio znatno niži, Ukrajinci sada sami proizvode topništvo, minobacače i razno streljivo. Kada je pak riječ o masovnoj proizvodnji dronova, Ukrajina je trenutačno svjetski lider s godišnjom proizvodnjom koja premašuje sve dosadašnje vojne i civilne kapacitete drugih zemlja u broju proizvedenih letjelica. U Ukrajini čak 200 kompanija proizvodi dronove, a ukrajinska brzina i inovativnost u toj proizvodnji nedostižna je i za Rusiju i za Kinu, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je riječ o ključnom oružju suvremenog ratovanja, o kojem ovisi zaustavljanje ruskog napredovanja u Ukrajini. Kada je riječ o dronovima, Ukrajina je blizu samodostatnosti, ali i dalje ovisi o uvozu kada je riječ o nekim elektroničkim dijelovima, kao i visokotehnološkom naoružanju NATO-a i težim oklopnim vozilima. Zbog toga je Flamingo, oružje koje simbolizira uzlet ukrajinske vojne industrije, najbolje i najuvjerljivije ukrajinsko sigurnosno jamstvo te definitivno jedino jamstvo koje Putin priznaje. Sigurnosna jamstva o kojima se u ovom trenutku raspravlja u Europi, koliko god to bilo paradoksalno, važnija su za Europu nego za Ukrajinu. Zemlje koje su u sklopu koalicije voljnih spremne poslati vojnike u Ukrajinu predstavljaju zametak nove i ujedinjenije Europe, Europe koja shvaća da se u Ukrajini brani budućnost Europe. Dok je susjedna Slovenija to shvatila i zato je među 26 država koje su spremne sudjelovati u osiguravanju mira, Hrvatska, kao i još nekoliko članica EU, zasad nije potvrdila svoje sudjelovanje.