Nakon što se povukao iz aktivne politike, bivši talijanski premijer Mario Draghi konačno je uživao u mirovini – sve dok mu u rujnu 2023. nije zazvonio telefon. Na liniji je bila Ursula von der Leyen. Predsjednica Europske komisije pitala ga je bi li prihvatio još jedan zadatak: osmisliti strategiju za povrat europske gospodarske konkurentnosti. „Trebao sam nekoliko dana razmisliti prije nego što sam rekao da“, prisjetio se Draghi nedavno, predstavljajući svoj završni izvještaj. „Zadatak se činio zastrašujućim, gotovo nemogućim.“
Draghijeve ideje ponovno dolaze u fokus jer Ursula von der Leyen ovaj tjedan predstavlja nacrt višegodišnjeg financijskog okvira EU-a (MFF) za razdoblje 2028.– 2034., ključnog dokumenta koji će odrediti kako i gdje će Unija trošiti novac u turbulentnim godinama koje slijede. A prema informacijama koje prenosi ugledni portal Politico, ulozi su viši nego ikad. Od trgovinskog rata s Amerikom pod Donaldom Trumpom, preko rata u Ukrajini i sve jače konkurencije iz Kine, pa sve do klimatske krize i porasta krajnje desnice – Europska unija nalazi se pred povijesnim izazovima. Kako je to jasno sažeo Draghi: „Stigli smo do točke u kojoj ćemo bez odlučne akcije morati birati između ugrožavanja naše dobrobiti, okoliša ili slobode.“
Trenutačni proračun EU iznosi oko 1,2 bilijuna eura – što je zapravo samo oko 1 posto ukupnog BDP-a Unije. Za usporedbu, njemački državni proračun čini 48 posto BDP-a, a francuski čak 57 posto. Mnogi, uključujući Draghiija i ekonomiste OECD-a, smatraju da takva razina javnih ulaganja nije dovoljna da bi Europa odgovorila na suvremene izazove. Procjene se razlikuju: dok neke članice žele zadržati budžet na postojećoj razini, druge – poput Francuske – traže njegovo udvostručenje. Prema analitičaru OECD-a Janu Stráskýju, već povećanje od 20 do 30 posto moglo bi omogućiti značajne pomake ako se sredstva pametno usmjere. On predlaže fokusiranje na obranu i integraciju europskog energetskog tržišta kako bi se smanjili troškovi struje i potaknuo rast.
Istraživanje Think tank Bruegel ide još dalje. Njihov istraživač Zsolt Darvas smatra da bi proračun trebao narasti do 2 posto BDP-a kako bi se pokrili troškovi zelene tranzicije i otplate dugova nastalih tijekom pandemije. Prema toj logici, dodatnih 800 milijardi eura godišnje – javnog i privatnog novca – bilo bi potrebno za povratak gospodarske vitalnosti Europe. Kako piše Politico, von der Leyen u svom prijedlogu predviđa radikalne promjene. Prvi stup bio bi objedinjeni fond koji spaja dosad najveće stavke proračuna – Zajedničku poljoprivrednu politiku i Kohezijski fond – u jedinstveni „mega-fond“. Drugi bi stup bio novi Europski fond za konkurentnost, namijenjen strateškim industrijama i istraživanju. Treći stup bio bi vanjskopolitički fond, koji bi spojio razvojnu pomoć i diplomatske inicijative. No već sada postoje kritike – posebice iz zemalja koje strahuju za sredstva namijenjena poljoprivrednicima i slabije razvijenim regijama.
Jedno je odlučiti gdje trošiti, a sasvim drugo – otkud novac. Komisija predlaže nova "vlastita sredstva", dakle prihode koje bi EU ubirao neovisno o nacionalnim proračunima. Spominju se porezi povezani s emisijama CO₂ i granicama (CBAM), no neke zemlje – poput Njemačke, Nizozemske i Švedske – oštro se protive ideji uvođenja europskih poreza. Švedska ministrica za europske poslove Jessica Rosencrantz kazala je za Politico da Stockholm nije spreman „prihvatiti narativ“ o nužnom povećanju proračuna bez ozbiljnog rebalansa postojećih prioriteta. Umjesto novih poreza, ona predlaže racionalizaciju – primjerice, da se ni cent ne usmjerava zemljama koje krše vladavinu prava, aludirajući na Mađarsku i prethodno Poljsku.
Najveći izazov ipak ostaje političke prirode. Svaka odluka o proračunu mora biti donesena jednoglasno. To znači da zemlje poput Mađarske imaju pravo veta – što je ozbiljan problem ako se želi uvesti mehanizme uvjetovanja isplate sredstava poštujući demokratske standarde. U konačnici, budući da MFF neće biti samo zbirka brojki, već odraz odgovora na ključno pitanje: što Europska unija danas jest i što bi trebala biti? Koliko toga želimo rješavati zajedno, a koliko ostaviti nacionalnim vladama? Kako je zaključio Darvas iz Bruegela, najveća opasnost je da ne dođe do stvarnih promjena jer 27 članica mora sve jednoglasno dogovoriti: „Očekujem veliku rigidnost. Iskreno, sumnjam da ćemo vidjeti velike promjene.“
sva ova natezanja u EU parlamentu između raznih lobija, a pogotovo između malih država koja ne uplaćuju ništa u EU proračun, ali ucjenjuju cijelu EU pokazuju da EU mora krenuti u pravcu stvaranja zajednice s obilježjima državnosti, uz zadržavanje nacionalne komponente i snažne pozicije saveznih država, kao što npr. ima USA