Dubravko Črnjak, branitelj slabih i nemoćnih

Dubravka Črnjka nikada nisam sreo, ali ga poznajem dobro. Upoznao sam ga prije pet godina, milošću fejsbučnih algoritama. Bilo je to u vrijeme epidemije koronavirusa, kad je Vili Beroš - Mali upravo pokretao biznis svoga života, za koji je nužan bio strah, i kad nam je u kooperaciji s Davorom Božinovićem zabranio da izlazimo iz kuće, jer da se virus ubrzano prenosi i po Bundeku i Savskom nasipu. Bilo je to idiotsko vrijeme, ali za razliku od drugih hrvatskih vremena, tada smo itekako bili u skladu s ostatkom svijeta. Tada je, uza sve što su nam priređivali ovaj diler državnog novca i medicinske opreme, te njegov pajtaš, stručan za opštenarodnu odbranu, facebook sugerirao kako je epidemija jedina preostala stvarnost, i nikakve nam sadržaje nije sugerirao osim onih kužnih. Na kraju se, vrlo rano, s pojavom prvog efikasnog cjepiva, do kraja zaoštrio paradoks koronavirusa, koji se sastojao u sljedećem: bolest je doista postojala, vrlo agresivna, virulentna i prema čovjeku neprijateljska, ali su mjere protiv nje bile idiotske, u Hrvatskoj su, kako smo naknadno shvatili, krojene po mjeri mafije, i vrlo često im krajnji cilj nije bio zaustavljanje bolesti, nego suzbijanje temeljnih ljudskih prava, te interesi političkih i farmaceutskih oligarhija. Radilo se, dakle, poslužimo se jezikom hulja, o klasičnoj dvostrukoj konotaciji.