Bosiljka Radić nije obična žena. Nije slučajno što je upravo ona jedna od rijetkih dragovoljki koja se 1991. godine stavila na raspolaganje domovini i poslije, punih 837 dana, na prvoj crti branila njezinu slobodu, piše magazin Oluja.
Nakon rata bila je jednako hrabra kada se odlučila u 48. godini života, unatoč teškoj i opakoj bolesti, roditi svoje prvo dijete. Jedva je izvukla živu glavu, ali je pobijedila. Danas je majka sedmogodišnjeg Ivana, zdravog, pametnog i veselog dječaka. Međutim, Bosiljkina borba i dalje traje. Ovaj put za golu egzistenciju.
Posjetili smo je u Žlibini kod Slivna, malom mjestu koje se ugnijezdilo na granici Imotskog i Vrgorca. Ugostila nas je u skromnoj, staroj, kamenoj kućici, čistoj i toploj, u kojoj ona, njezin nevjenčani suprug i njihov Ivan žive gotovo bez ikakvih primanja.
Borba je moj život
-Borim se i ne dam se, što ću?! Borba je moj život! – kaže Bosiljka. Za Hrvatsku, za majčinstvo, za zdravlje i sada za preživljavanje.
U Hrvatsku se vojsku javila prvih dana rata, 1991. godine, poziv je dobila 1993. Otišla je na front, a ni sestrama nije rekla.
-Ja sam iz Zagvozda, odgojena sam u patriotskom duhu. Rano sam ostala bez roditelja i početkom rata sam bila sama, živjela kao podstanar u Splitu. I tada sam bila borac, boljela me nepravda. Javila sam se u vojsku, ponijelo me domoljublje, bila sam spremna poginuti, mislila sam “Što mogu izgubiti?” – prisjeća se Bosiljka.
Otišla je na teren, držala stražu, spavala u šatoru i borila se rame uz rame s muškim suborcima. Sestra ju je preko vojne policije tražila i molila da se vrati, ali ništa je nije pokolebalo. Preživjela je, ali izgubila zdravlje.
-Na južnom bojištu 1995. godine osjetila sam da me boli lijevo uho. Gubila sam ravnotežu. Obilazila sam liječnike po Splitu, ali nisu našli ništa. Završetkom rata, javila sam se da ostanem u Kninu u djelatnom sastavu. Primili su me i tri godine sam bila mobilizirana s mjesečnom plaćom od 1400 kuna. Radila sam u praonici. To mi je bilo dobro, dobila sam stan, ali zdravstvene tegobe su se povećale. Bilo je sve gore. Nisam išla na bolovanje. Pila sam 4-5 tableta za smirenje, mislila sam to je posljedica rata – prisjeća se Bosiljka.
Kada je došla u fazu da se nije mogla kretati bez tuđe pomoći, platila je kod privatnog liječnika preglede u Splitu. Otkrili su joj tumor na centru za ravnotežu.
-Rekla sam sebi, Boso, pozdravi se sa životom, ali, operirali su me, oporavila sam se i vratila se na posao!
Onda je uslijedio dobar period u životu. Srela je ljubav iz prošlosti, čovjeka s kojim se viđala kada joj je bila 21 godina. Nisu se vidjeli više od 25 godina, a za to vrijeme se nitko od njih dvoje nije udavao ni ženio.
-Iskra je opet planula, zbližili smo se i ja sam u 48. godini života zanijela svoga Ivana. Prirodnim putem, a to mi je bila prva trudnoća! Kada sam ostala u drugom stanju, imala sam tumor na maternici. Nisam se htjela javiti liječniku sve dok dijete nije oživjelo jer sam znala da će me poslati na abortus . Imala sam 48 godina, tumor i trudnoću. Odlučila sam, rodit ću to dijete pa makar umrla! - kaže nam naša sugovornica.
Ivana je rodila 5.6. 2006. carskim rezom, u 31. tjednu trudnoće.
Ponosna na svog prvašića
-Izvadili su dijete teško 1,6 kilograma i tumor od 3,2 kilograma . Bio je nedonošče, jedva je preživio, a i ja sam jedno vrijeme bila u kritičnom stanju – prisjeća se Bosiljka.
Međutim, to je iza njih. Ivan je danas prvašić. Bosiljka je ponosna na svog zdravog, pametnog i veselog sina, ali zabrinuta zbog neimaštine i oskudice zbog kojih mu ne može priuštiti ni paketić sa slatkišima za Božić.
Tijekom trudnoće i oporavka od poroda pokušala je dobiti invalidsku mirovinu. Iza nje bila je operacija prvog tumora, dijagnosticiranje drugog. Bez posla je ostala nakon što je proglašena nesposobnom za rad.
-Zahtjev za mirovinu predala sam 18.11.2005. godine. Ratni put sam poslala kasnije, čeka se šest mjeseci, a kada su me pozvali na vještačenje upravo sam rodila, što znači da nisu ni pogledali papire. I na kraju, HZMO mi šalje odbijenicu. Obrazloženje je da nije nastupila invalidnost i da je liječenje u tijeku! Operirala sam dva tumora, imam PTSP, šećer, visok tlak, liječit ću s e do kraja života ! Tako imam rješenje o nesposobnosti za rad zbog kojeg sam dobila otkaz i rješenje da nije nastupila invalidnost ni trajna nesposobnost za rad, zbog kojeg ne mogu u mirovinu. Živimo od 300 kuna Ivanovog dječjeg doplatka. Zato smo se iz Knina preselili kod Ivanovog oca na selo, u Žlibinu – priča Bosiljka. Tu je rodbina njezina muža, pomažu im.
-Moj muž je dobar čovjek, ali siromašan. Brinem se za sebe i Ivana. Vjerujem kada bih imala novaca i platila odvjetnika da bhi dokazala da zaslužujem mirovinu. Bila sam zdrava kada sam otišla u rat. Vratila sam se s medaljom Oluja, ali izgublejnog zdravlja – zaključuje Bosiljka.
Želite li njoj i njezinom Ivanu vi uljepšati život, poštar će ih lako pronaći. U Žlibini , pored imotskog Slivna. Poštanski broj je 21272 iure .
Tako je bilo i poslije 2.svjetskog rata,tako je i danas.Guzonje,laktaši,podrepaši,lažnjaci,su se pobrinuli za sebe,a sirotinja trune u vlažnim podrumima ,gladna,jadna i napuštena od svih.Zašto se Stožer ne uključi obraniti čast i dostojanstvo braniteljske populacije na konkretnim slučajevima,umjesto jalove borbe s vlasti?Ili je i njima samo do vlasti?