Dok Hilton i Mariot rastu 10 puta, mirovinci na dionicama domaćih hotela gube i 40 posto

Polako se svode računi turističke sezone: broje gosti, noćenja, potrošnja, kuglice sladoleda... I dok se privatni smještaj prazni, hotelijeri se hvale da rade kao u špici, no s obzirom da nisu bitno povećavali cijene dok su troškovi radne snage i hrane rasli, povlači se pitanje profitabilnosti. A ona bi, osim dioničara privatnih i korporativnih investitora, trebala zanimati i nas koji radimo. Jer,svi smo mi, preko mirovinskih fondova koji su izdašno uložili u hotelsku industriju, posredno dioničari. Mirovinci rado ulažu u turističke dionice, posebno ako imaju većinske pakete koji im daju upravljačka prava, što uključuje i izbor članova nadzornih i upravnih odbora. Kako onda prolazimo u tome mi, članovi mirovinskih fondova, i naše mirovine?

Hanfa nemoćna

Prema podacima iz financijskih izvješća mirovinskih fondova – ne baš najbolje. Najlošije je ulaganje neosporno Jadran Crikvenica koje je u vlasništvu dva obvezna mirovinska fonda, Erste Plavog i PBZ Croatia osiguranja, s gubitkom od 39 posto u odnosu na uloženo. No gubitke bilježe i druga turistička ulaganja: Villa Dubrovnik je u minusu 20 posto, hoteli Vis 16 posto, a neku sreću nisu donijela ni ulaganja naših mirovina u dionice Modre špilje, Helios Farosa i Hotela Imperial. Ulaganje u dionice Jadrana, konkretno, Erste Plavom, prema procjeni metodama diskontiranog novčanog toka i tržišnih multiplikatora danas vrijedi 39,24 manje nego u trenutku ulaska u investiciju.

Da su poslušali OECD koji zagovara strana ulaganja možda bi umjesto gubitaka ostvarili dobitke - i to značajne. Za usporedbu, dionice Hiltona i Marriota u posljednjih su 15-ak godina narasle čak deset puta! Ne znaju ili iz nekog razloga (interesa) to nisu napravili? Čija je odgovornost, tko je snosi i poteže li uopće itko pitanje lošeg upravljanja? Jer dok OMF-ovi već 20 godina imaju iza sebe skandale i potperformanse, država (čitaj – mi i naš novac uplaćen u proračun) konstantno iznova popravlja budžet umirovljenika raznim dodacima, usklađenjima i nadoknadama.

Zakon o obveznim mirovinskim fondovima vrlo je jasan: u članku 47 navodi da su mirovinsko društvo, odnosno članovi njegove uprave i nadzornog odbora, prokuristi i radnici dužni u obavljanju svoje djelatnosti, odnosno svojih dužnosti, postupati savjesno i pošteno te u skladu s pravilima struke i najboljim interesima članova mirovinskih fondova kojima upravljaju, kao i štititi integritet tržišta kapitala.

Iako mirovinci ističu da upravo oni razvijaju tržište kapitala i Hrvatsku, takve su izjave upitne točnosti, ali i zakonitosti. Interes Hrvatske su visoke mirovine i PDV koji se ostvaruje njihovom potrošnjom. U najboljem bi interesu članova, dakle, evidentno bila ulaganja u dionice kako što su Hilton i Marriot, a ne u domaće turističke dionice. U te je dvije dionice, primjerice, uložio i Norveški državni, od milja zvani “naftni” fond, koji također investira u interesu građana Norveške, na način koji bi pozdravio i OECD. Oni ne smiju ulagati u norveške, niti u naftne dionice jer samo tako ostvaruju koristi disperzije u odnosu na norveško gospodarstvo. Po “težini” doprinosa gospodarstvu ono što je njima nafta, nama je turizam.

Ovakvi rezultati ulaganja mirovinaca u hrvatski turistički sektor djeluju kao prkošenje zdravoj logici, interesu članova i OECD-u. Čak i ako ovaj put zanemarimo da su ti domaći hoteli preskupi hrvatskim građanima i da se sve više zapošljava jeftina i nisko obrazovana strana radna snaga.

Pitali smo Hanfu može li mirovincima ograničiti ili zabraniti ulaganja u turistička društva jer im evidentno ne leže, a donose štetu članovima čime se krši članak 47 Zakona o OMF-ovima. Regulator se također poziva na Zakon, kaže da su njime propisane mogućnosti ulaganja imovine mirovinskih fondova te je, između ostalog, propisano da se imovina može ulagati u uvrštene prenosive vlasničke vrijednosne papire izdavatelja koji imaju sjedište u Hrvatskoj, drugoj državi članici EU ili državi članici OECD-a.

– Navedeno znači da zakon ne predviđa pojedine grane industrije u koje mirovinski fond može ili ne može ulagati, već je odluka o ulaganju na samom mirovinskom društvu – odvraćaju iz Hanfe koja je, sudeći po ovakvu odgovoru, potpuno nemoćna.

Zašto OMF-ovi, suprotno zdravom razumu, izbjegavaju Hilton i Marriot (ili bilo koju drugu turističku dionicu s dobrim performansom) u korist domaćih ulaganja? Prebacimo se načas na naoko nepovezane događaje na domaćem financijskom tržištu. Rješenje AZOP-a koji je izdao upravnu kaznu Hrvatskom uredu za osiguranje, u slučaju najvećeg curenja podataka ikad, koje je otkrio Večernji list, vlasnika svih osiguranih vozila, rasvijetlilo je modus operandi u HUO-u. Naime, Allianz unatoč kazni zdušno podržava direktora HUO-a Hrvoja Paukovića, dok ga, recimo, Koncern Agram podjednako zdušno - ne podržava. A Pauković, uz plaću u HUO-u, za mjesto u Nadzornom odboru Hotela Imperial zapravo dobiva i mjesečnu plaću od Allianza (većinski vlasnik Imperiala je AZ fond kojim upravlja Allianz ZB društvo za upravljanje čiji je većinski vlasnik Allianz). Mjesečno predsjedniku NO-a sjeda oko 4000 eura, članovima 2500, a još po toliko “kapa” i po sjednicama NO-a i komisije.

Izbjegnuti natječaji

Sjedi li Pauković u NO-u Imperiala kao stručnjak za turizam? Jesu li to i drugi članovi NO-a iz “kvote mirovinaca”: Boris Galić, nekadašnji predsjednik Uprave Allianza i Jakša Krišto, član NO-a Allianza? I jesu li rezultati poslovanja hotela u koje ulažu mirovinci posljedica upravo takvih kadroviranja?

Zakon o pravnim osobama u vlasništvu RH uskladio se s OECD-om čija ćemo članica uskoro biti pa se za nadzorne odbore propisuju obvezni javni natječaji. Zašto mirovinski fondovi koji su u vlasništvu društava iz zemalja koje su odavno članice OECD-a tu obvezu izbjegavaju? Osim toga, većina novca iz 2. stupa vraća u 1. stup pa je tako, implicitno, i to državna imovina. Dodatni razlog za natječaje.