Stigla je napokon dobra vijest u demografski opustošenoj Hrvatskoj jer lani je rođeno 316 djece više nego 2024. godine. Zaustavljanje dugogodišnjeg dramatičnog pada rođenih nije razlog za euforiju, ali ostavlja prostora za optimizam da se negativni demografski trendovi mogu polako početi preokretati ako će političke elite biti odgovorne. I dosljedne u provođenju demografskih mjera, a pritom ne mislimo samo na veće rodiljne i roditeljske potpore, jer one mogu biti samo poticaj koji mora biti praćen drugim mjerama. Mladi ljudi koji žele djecu neće se odlučiti na njih ako nemaju krov nad glavom, odnosno primanja od kojih mogu dostojanstveno živjeti.
Veće roditeljske potpore poruka su Vlade da im se osigurava lakši start, ali podizanje djece danas košta više nego ikad prije i ne smije se zanemariti da na odluku mladih ljudi hoće li imati jedno, dvoje ili troje djece utječu ne samo ekonomski razlozi, nego i dobro posloženi javni sustavi koji će građanima biti servis, što im je i posao, te adekvatni radni uvjeti u kojima neće biti izloženi izrabljivačkom radu. Ili nemogućnosti usklađivanja obiteljskog i poslovnog života jer malo si obitelji danas može priuštiti da jedan od roditelja ne radi.
Ali ako se roditelji uz posao iscrpljuju problemima, primjerice, u obrazovnom ili zdravstvenom sustavu za koje nisu ni krivi, ni dužni, a koji se izravno prelamaju preko leđa njihove djece, a time i preko njihovih, vjerojatnije je da će se zaustaviti na jednom ili najviše dvoje djece ili potražiti bolje životne i radne uvjete u inozemstvu za svoje obitelji. Zato demografski problemi nisu samo problem ministra Ivana Šipića nego i ministara rada, obrazovanja, zdravstva, graditeljstva, regionalnog razvoja... Što god tko mislio o Šipiću, mora mu se priznati da je angažiran u svom resoru, da obilazeći sve županije, gradove i male općine ulazi i u cipele 'malih ljudi' jer samo tako može shvatiti što muči prosječne mlade obitelji i mlade ljude. I kako im pomoći.
Oni saborski zastupnici i ministri koji zaštićeni pozicijom i natprosječno visokim primanjima žive u svom svijetu i lamentiraju samo o ideologiji, a nisu sposobni sagledati probleme s kojima se danas suočavaju 'obični ljudi', teško mogu napraviti potrebne iskorake. Na dobrobit svih građana ove zemlje. Odnos prema djeci, osobito onoj koja žive u deprivilegiranim uvjetima, mora biti prioritet cijelog društva. Taj odnos svih onih koji na bilo koji način rade s djecom podrazumijeva i bolju suradnju s roditeljima, a ne znači samo očekivanje da se drugi slijepo podvrgnu njihovu autoritetu, koji se usput ne zahtijeva nego zaslužuje radom.
Ako netko misli da demografski problemi nisu i njegovi problemi jer su mu djeca odrasla ili ih nemaju, osjetit će ih itekako na svojoj koži ili koži vlastitih unuka jer bez djece i mladih nema održivog zdravstvenog, mirovinskog i obrazovnog sustava. Djecu ne možemo uvoziti. Bez socijalne države, solidarnosti i vlastitog stanovništva nema ni društvene kohezije i država se svodi samo na simbole državnosti, na teritorij u kojem mnogi love u mutnom, a stručni i pošteni građani su gurnuti u stranu.