Dejan Medaković dao je vjetar u leđa Miloševićevoj agresiji nad Hrvatskom i koautor je zloglasnog memoranduma

Dejan Medaković rođen je u Zagrebu 7. srpnja 1922., a umro u Beogradu 1. srpnja 2008. godine. Potomak je stare vojničke obitelji koja svoje korijene porijeklo vuče iz Like, točnije iz mjesta Medak, po kojemu je i nastalo prezime. Pradjed Danilo u 19. stoljeću živio je u Kraljevini Srbiji i obnašao razne dužnosti u administracijama knezova Miloša i Mihaila Obrenovića. Njegov djed Bogdan Medaković (1852. – 1930.), rodio se u Novom Sadu i nakon završenog studija prava u Beču doselio u Zagreb 1879., u kojemu je otvorio odvjetnički ured.

Djed Bogdan bio je odvjetnik i političar te jedan od imućnijih ljudi u Zagrebu toga doba. Od 1896. do 1909. bio je predsjednik Srpsko-pravoslavne općine u Zagrebu, jedan od osnivača Srpske banke u Zagrebu, a uz Svetozara Pribičevića bio jedan od čelnih ljudi Hrvatsko-srpske koalicije. Godine 1883. izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor, a od 1906. do 1918. obnašao je dužnost njegova predsjednika, i sa te dužnosti proglasio prekid državno-pravnih veza s Austrougarskomu monarhijom, u čijem je sastavu Hrvatska do tada bila. Propašću Austrougarske politički se pasivizirao, a umro je u Beču 1930. godine. Tijekom svog boravka u Zagrebu, potkraj 19. stoljeća, sagradio je jednu od najljepših stambenih palača na zagrebačkom Zrinjevcu br. 15 – Palača Medaković, u kojoj se rodio njegov unuk Dejan Medaković.

Tijekom 1930-ih Dejan se školovao i kod fratara na otoku Badiji pokraj Korčule gdje je završio nižu gimnaziju u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, nakon čega je školovanje nastavio u višoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima. U Beograd se doselio 1941., nakon proglašenja NDH, i u njemu nastavio živjeti do kraja života. U Beogradu se školovao i na kraju 1954. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao povjesničar umjetnosti, a na istom fakultetu ostat će raditi do umirovljenja 1982., a između 1971. i 1973. bio je i njegov dekan. Bio je vrlo aktivan na području znanosti, pjesništva i kulture, a za svoje zasluge dobio je niz značajnih srpskih nagrada i odlikovanja.

Na web stranicama Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) piše kako je svojim plodonosnim znanstvenim radom i stvaralaštvom ostavio dubok trag u srpskoj znanosti i kulturi. Upravo je njegovo djelovanje u SANU hrvatskoj javnosti diskutabilno i sporno promatrajući u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa i postavljajući pitanje je li on osoba čije djelovanje može biti primjer dobrih odnosa ili kamen spoticanja. Dejan Medaković u SANU je obnašao niz dužnosti, a od 1999. do 2003. obnašao je dužnost njenog predsjednika, no ključno razdoblje njegova djelovanja za kontekst hrvatsko-srpskih odnosa je ono razdoblje u kojem je nastao čuveni Memorandum SANU-a iz 1986., koji je poslužio kao temelj agresivne velikosrpske politike i dao vjetar u leđa Miloševićevom usponu i njegovim ratovima, između ostalog i agresiji na Hrvatsku. Medaković je u trenutku pisanja Memoranduma bio glavni tajnik SANU-a i član radne grupe za njegovu izradu.

Osim toga javno je kritizirao Alojzija Stepinca za potporu ustaškom režimu i NDH, a kritike je upućivao i na djelovanje kardinala Franje Kuharića tijekom 1990-ih godina. S hrvatske strane zamjera mu se i prijateljevanje s Dobricom Ćosićem, glavnim ideologom velikosrpske politike čiji je Milošević bio provoditelj. Kakva god bila namjera srpske manjinske zajednice u Zagrebu ističući Dejana Medakovića, ipak je trebala imati na umu njegovu ulogu u memorandumu SANU-a. Bez obzira na njegovo obiteljsko porijeklo pozitivno povezano sa Hrvatskom i Zagrebom i svo njegovo drugo društveno, znanstveno i kulturno djelovanje, taj memorandum u Hrvatskoj je ostavio bolan i dubok trag putem velikosrpske agresije, a osobe koje bi svojim životnim primjerima trebale biti mostovi između Hrvata i Srba zasigurno ne mogu nositi takav teret.

Video