Prije 15 godina Zagreb je bio mjesto stravičnog zločina, ravnom onima iz najmračnijih krimi-filmova. U jezeru Jarun, 8. ožujka te 2010. godine, pronađen je potpuno raskomadan leš muškarca, bez glave i bez udova. Prizor koji su očevidci zatekli na jezeru bio je stravičan. No, brutalno ubojstvo kakvo glavni hrvatski grad nije pamtio bilo je vrlo slično nekolicini mafijaških ubojstava koja su se ranije dogodila u susjednoj Srbiji. Na vrlo sličan način bili su ubijeni i raskomadani 20-godišnji Darko Delić te sedam godina stariji Smajil Tarić, čija je glava nađena u parku, u središtu Beograda, ali i Zoran Vukojević, pokajnik na suđenju Đinđićevim ubojicama. Odmah nakon pronalaska raskomadanog leša na zagrebačkom Jarunu počela je detaljna pretraga mjesta strave, a već sljedeći dan u grmlju su pronađene odsječene noge ubijenog, koje su bile svezane. No, istraga je nakon toga 'zapela', jer potraga za odrubljenom glavom i odrezanim rukama nije dala rezultata te je obustavljena. Policija je sumnjala da su, kako bi se otežala identifikacija ubijenog, ti dijelovi njegova tijela najvjerojatnije negdje zakopani. Ipak, zahvaljujući policijskoj bazi DNK, u kojoj je tada bilo pohranjeno 10.000 uzoraka, ubrzo se otkrilo da je žrtva ubojstva Cvetko Simić, 44-godišnjeg narko-diler čiji je nestanak u susjednoj Srbiji bio prijavljen prije dvadesetak dana.
Hrvatska i srpska policija Simića su svrstavale u sam vrh organiziranog kriminala na ovim prostorima, ali i u zemalja EU. U Srbiji je Simić imao ozbiljan dosje. Dovodilo ga se u vezu s drogom, iznudama, razbojstvima, pa čak i ubojstvom, zbog čega je bio predmetom šire istrage tamošnjeg tužiteljstva. Hrvatska je policija bliski susret sa Simićem imala 25. listopada 2008., kada je zbog posjedovanja tableta Xanax bio i uhićen. Tom je prilikom njegov DNK bio evidentiran u policijskoj bazi DNK i upravo je taj potez hrvatskih policajaca bio ključan u identifikaciji leša pronađenog 17 mjeseci kasnije. Iako je identitet ubijenog vrlo brzo otkriven i dalje se tragalo za odgovorima na pitanja gdje je točno zločin počinjen, tko je ubojica, te je li komadanjem Simićevog tijela, rezanjem glave i ekstremiteta, htio prikriti tragove počinjenog zločina i onemogućiti identifikaciju ili je možda upravo brutalnošću ubojstva želio poslati nekome snažnu poruku.
Istraga je otkrila da je Simić doputovao u Zagreb još polovinom veljače. Iz Njemačke je stigao Mercedesom, koji je unajmio preko rent-a-cara. U glavnom hrvatskom gradu bio je čest gost. Odsjedao je u hotelu Antunović ili u Sheratonu, izlazio je u popularne lokale i družio se s jet-setom. Za vrijeme svog posljednjeg boravka u Zagrebu javio se svojoj obitelji, a iz razgovora s njima moglo se zaključiti da je tih dana Cvetko Simić strahovao za svoj život, što, kako se kasnije ispostavilo, nije bilo bez razloga. Simić je 15. veljače iz Zagreba krenuo u Sloveniju, no istog se dana iznenada i vratio nakon čega mu se izgubio svaki trag. Po svemu sudeći tog je dana bio namamljen u klopku te je likvidiran na iznimno brutalan način, iza kakvog mogu stajati samo profesionalci.
U blizini savskog nasipa, 18. veljače, oko 7.30 sati, zapaljen je Mercedes kojim je Simić doputovao iz Njemačke u Zagreb. Prije no što je automobil polio lakozapaljivom tekućinom, počinitelj je uklonio registarske pločice i broj šasije. Pretpostavljalo se da je Simić likvidiran u automobilu, na tom skrovitom dijelu Savske Opatovine, a njegov je leš potom bio i prevezen do Jaruna. No, plamen je izbrisao sve te u zapaljenom Mercedesu nisu pronađeni nikakvi biološki tragovi, a niti tragovi pucnjave. Cilj tog brutalnog ubojstva, kako su analitičari na samom početku istrage pretpostavili, bio je poslati nekome zastrašujuću poruku. Ipak, daljnja je istraga pokazala da je leš Cvetka Simića bio raskomadan kako bi se prikrili tragovi zločina, ali i zbog lakšeg transporta.
Na ostacima tijela nisu bili pronađeni tragovi mučenja. Pretpostavljalo se da je srbijanski narko-diler najvjerojatnije likvidiran hicem u glavu, a nakon što je ubijen, ekstremiteti i glava Cvetka Simića bili su odrezani na anatomski vrlo precizan način, pri čemu kosti nisu rezane, nego su vrlo stručno rastavljane u zglobovima. Rodile su se sumnje da iza tako kirurški preciznog trančiranja leša može stajati anatom, lovac ili možda mesar. Na popisu osumnjičenih za ubojstvo Cvetka Simića, ubrzo su se našli Miloš Simović i Sretko Kalinić - Zver, kojeg je za ubojstvo sumnjičila Simićeva udovica, tvrdeći da je s Kalinićem bila u vezi.
„Znam gdje je glava Cvetka Simića. Samo mi donesite laptop s Google pretraživačem za mape i dat ću vam točno mjesto gdje je zakopana“, rekao je tada zamjeniku specijalnog tužitelja Srbije za organizirani kriminal, Miloš Simović, koji je u zatvoru Zabela izdržavao pravomoćnu kaznu od 38 godina zatvora. Simović je tada nagovijestio da bi, u statusu svjedoka-suradnika, mogao otkriti policiji počinitelje nekih ubojstava. Na lijevoj obali potoka Črnomerca, ispod makadamskog puta, lovac iz Lovačkog društva Fazan Vrapče, Drago Sreš ugledao je ljudsku lubanju s dva zlatna zuba. Na teren su odmah izašli krim-tehničari i forenzičari, no iako nisu bili pronađeni nikakvi drugi ostaci, niti tragovi koji bi pomogli u identifikaciji, već i prva vijest da je pronađena ljudska lubanja pokrenula je sumnje da je riječ upravo o glavi Cvetka Simića, čiji je raskomadani leš, bez glave, ruku i nogu, bio pronađen prije gotovo godinu dana. Na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku utvrđeno je da na lubanji postoje tragovi ozljeda, a rezultati DNA vještačenja ubrzo su potvrdili sumnje da je ta lubanja doista pripadala tijelu izmasakriranog srpskog mafijaša, čija se smrt povezivala i s akcijom ‘Balkanski ratnik’, koja je bila usmjerena na razbijanje međunarodnog lanca krijumčara kokaina. No, niti desetljeće i pol nakon ubojstva nije otkriveno tko je ubio srbijanskog narko-dilera.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>