Prvi, šesti, četvrti, peti... Glazbenici i glazbeno obrazovani ljudi prepoznat će u ovim brojevima harmonijski obrazac, jedan od najjednostavnijih, kojim barataju svi autori popularnih i jeftinih pjesmuljaka. Izmjena durskih trozvuka na prvom, četvrtom i petom stupnju durske ljestvice, a među njima još i molski trozvuk na šestom stupnju.
Čim svladate ta četiri zahvata na vratu gitare, već ste sposobni zasvirati i zapjevati u društvu. Četiri akorda poput četiri lego kockice.
Takvo nizanje suzvučja zove se harmonijska progresija. Jedno od prvih poglavlja glazbeno-teoretske nauke o harmoniji ovjekovječio je Leonard Cohen u jednom stihu svoje pjesme “Hallelujah”: “It goes like this, the fourth, the fifth, the minor fall, the major lift...” Cohen, jedan od genija koji je od tih nekoliko istih kocki izgradio toliko različitih pjesničko-glazbenih minijaturnih čuda, opisao je kako grešni i zbunjeni kralj David sklada psalam svom bogu: “ide ovako, četvti, peti, mol koji pada, dur koji diže...”.
Toliko znanja glazbene teorije dobar je temelj za svu nadogradnju i istraživanje bezobalnih mora glazbe na koje se ljudi u životu otiskuju, ovisno o svojoj mašti, znatiželji, ukusu, hrabrosti, ali i životnim i društvenim prilikama u kojima žive. Upravo zato, glavni cilj glazbenog obrazovanja u općim osnovnim školama trebao bi biti da nijedno dijete ne ode u svijet i život bez osobnog iskustva stvaranja glazbe u tih nekoliko najjednostavnijih koraka. Naravno, neće glazbenik postati svatko tko to nauči, a pogotovo umjetnik. Tu nema pravde, to je stvar dara koji se dobiva ili ne. I ne samo dar stvaranja glazbe, nego već i samog prepoznavanja, sposobnosti da se osjeti to klizanje niz padine mola i uspinjanje po stepenicama dura, raspoznavanje i razlikovanje boja zvuka da bi se barem naslutio razgovor violina s flautama, violončela s klarinetima, da bi se moglo sluhom i duhom gledati gusto tkanje sličnih glasova u jednom gudačkom kvartetu...
Zato bi svakom djetetu, a i odraslom građaninu trebalo pružiti makar priliku da osjeti umjetnost glazbe. Doduše, premda većina ljudi nije toga svjesna, svi upoznaju snagu glazbe gledajući filmove. Mnogi bi ljudi ostali začuđeni, zatečeni i razočarani kada bi neki filmski prizor koji im je inače najdraži, najdojmljiviji, najpotresniji, najtužniji ili na bilo koji drugi način najsnažniji, gledali bez glazbe koja ga prati.
Tako je i s baletom. Pogotovo s Orašarom Petra Iljiča Čajkovskog zbog kojeg su neki dan građani satima stajali u redu koji je vijugao oko zgrade zagrebačkog HNK. U skladu s bajkovitom pričom bajkovita je i scenografija. Kostimi i maske moraju biti raskošni da bi dočarali sva ta bića kojima su napučeni mašta i snovi jedne djevojčice. Od balerina i baletana i u toj se predstavi, kao i u drugima koje plešu, traži da još jednom polete bez pomoći bilo kakvih naprava, trikova i digitalnih efekata, da prkose fizičkim zakonima kako bi postali samo utjelovljenje glazbe koja je potpuno bestjelesna i jednostavno prelijepa.
Glazbena partitura Orašara jedan je od najčudesnijih kataloga prelijepih melodija i skladateljskog umijeća. Od lakih poteza gudala ispod kojih izlijeću prvi tonovi uvertire do veličanstvenih simfonijskih slika koje se grade, blistaju i nestaju. Valceri cvijeća i snježnih pahuljica dio su vizija koje se izmjenjuju jedna za drugom ne ostavljajući slušatelju ni trenutak da predahne, obriše oči i sabere se prije nego što ga sustigne novi val čiste ljepote.
Kada sam ovaj tekst počeo harmonijskom brojalicom prvi, šesti, četvrti, peti u ušima mi je bio duboki pizzicato kontrabasa i dvije harfe na kojima se nižu ti akordi u tonalitetu G-dura i u tempu Andante maestoso. Tako počinje Pas de deux, ples vile i princa, za mene glazbeni vrhunac cijelog Orašara. Nad tim akordima u polaganom, otmjenom i profinjenom ritmu, genije Čajkovski spušta jednu običnu dur-ljestvicu. Silaznu. Onu koju djeca nauče u prvom razredu glazbene škole. Do, ti, la, so, fa, mi, re, do. I tako nekoliko puta. Najprije u violončelima. Pa onda u flautama i klarinetima. Pa u fagotu i basklarinetu. A orkestar se oko te jednostavne melodije polako budi i rascvjetava. U nekoliko minuta izgradi se prizor silnog dramatskog naboja, s kulminacijom u tutnjavi trombona i tube. I odjednom, da ne znate ni kako ni zašto, umiveni ste vlastitim suzama. Nađete se iznad prostora i vremena, iznad svega zlog i ružnog oko vas i u vama samima. Glazba vas zalijeva poput slapa, čisti vam oči, uši i dušu.
Mnoge se znanosti već desetljećima bave proučavanjem tog fenomena, ali mogu ga samo opažati i registrirati, ali ne i objasniti, jer to bi značilo proniknuti u samu tajnu stvaranja, vrijednosti i jedinstvenosti čovjeka. Tko je barem jednom došao blizu takve ljepote, neće se iščuđavati, niti će nezapamćenim čudom nazivati ljude koji satima stoje u redu da bi kupili ulaznice za predstavu Orašara. Trebalo bi te iščuđavajuće vijesti i senzacionalne naslove ovako proširiti: usprkos svoj ružnoći i prostoti, svim banalnostima i vulgarnostima i svem promoviranju površnosti i neznanja kojima već godinama, mi, hrvatski i svjetski mediji, novine, televizije i portali, zasipamo ljude, eto, još uvijek ih ima na tisuće koji prepoznaju i traže nešto dobro, lijepo, plemenito i trajno.
Blagajna HNK radila je taj dan do devet navečer, sve dok nije prodana i posljednja ulaznica za svih četrnaest predstava Orašara u prosincu i siječnju. Nije to ništa nezapamćeno. Tako je već godinama. Rasprodano je već i svih devet predstava Labuđeg jezera. Tako je širom svijeta, tako je i u Zagrebu, u kojem će Orašar biti izvođen uza živu izvedbu orkestra, čije će disanje pod vodstvom izvrsnog maestra Čobanova bajku učiniti još snažnijom i ljepšom. To je znak da još uvijek postoji civilizacija i kultura i da joj i mi pripadamo. Dok god se ta ljepota uzdiže nad hrpama mentalnog smeća u kojem se gušimo, ima nade i života.
Dovoljno je reći, Pofuk.Da ti pokvari prvu jutarnju kavu.