Čekali smo čudo do bijega zapovjednika

Fred, ljutiš li se ti na nas?, pitao me jedan od mojih zapovjednika nakon što sam se vratio iz srpskog logora. Pogledao sam ga u oči i znao sam da o tom odgovoru ovisi moj odnos s nekim od prijatelja iz rova. Jasno da se ljutim, odgovorio sam. Nisam mogao protiv sebe, protiv istine, jer sam uvjeren da jedino ona veličanstvenu obranu Vukovara može takvom i održati  započinje priču Predrag Matić Fred, čovjek koji je na Trpinjskoj cesti uništio devet tenkova, a nakon rata objavio knjigu "Ništa lažno", po mnogima najpoštenije napisano djelo o obrani grada koji je postao simbolom obrane cijele Hrvatske.

Jedina istina
 Znate li koja je jedina istina o obrani Vukovara? To da se mali broj ljudi odupro golemoj sili. Ona silna pretjerivanja o 600 uništenih tenkova, 18 tisuća ubijenih neprijateljskih vojnika, 36 tisuća ranjenih, to su smiješni podaci. Vukovar nije i ne smije biti Kosovo. Pazite, prema mojim spoznajama, koje donosim i u knjizi, u gradu je bilo 1800 branitelja od kojih nisu svi bili u borbi.

Ubijeno je do tisuću neprijateljskih vojnika i uništeno stotinjak oklopnih vozila. Zamislite kako ispada smiješan podatak o neprijateljskim gubicima kad se govori da smo imali 50 tisuća metaka na raspolaganju. To znači da je svaki pogađao  tvrdi Matić i dodaje da u svojoj knjizi donosi 370 imena, od toga 350 branitelja.

 Desetak se ljuti na mene  smješka se i sliježe ramenima, u stilu "to je njihovo pravo". Ni kad se dođe do tako škakljivih tema, Matić nema dvojbi, niti dlake na jeziku.
 Samo mi Hrvati možemo okaljati Vukovar i to smo, što pretjerivanjima, što "legendama", svih ovih godina i činili. A sve je počelo 13. studenoga 1991. godine kad su se moji zapovjednici potajice, u okrilju noći, počeli izvlačiti iz Vukovara na sigurno.

Zadnji tenk
Iz toga je proizašla i priča da je grad pao 18. studenoga, a ja sam još 19. uništio zadnji tenk. Sve je bilo gotovo 20. studenoga, kad su nas opkolili i kad smo bacili oružje. Bili smo toliko iscrpljeni i rezignirani da nismo uopće razmišljali što će biti s nama. Dokad smo vjerovali u čudo? Do bijega zapovjednika, do tada smo čekali da će se odnekud začuti truba konjice koja dolazi upomoć  Matić jednostavno želi preskočiti logoraške dane.

Danas kada stigne u Vukovar, najviše se sam voli provozati ulicama, obići mjesta na kojima ga zvuk, boja ili neki sitan detalj vrati u 1991. Kaže da ne treba ljude siliti na suživot, da za neke stvari mora proteći vrijeme i da će doći na svoje. Kad Srbi počnu navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, onda suživot u Vukovaru neće biti samo parola.

 Volio bih, naravno, da u ratu nisam bio, ali danas ni za čim ne žalim. Nema tog novca za koji bih prodao iskustvo i sjećanja  zaključuje Matić.