Božić nije puki ritual i nostalgija, to je poziv na život ispunjen suosjećanjem

Dvije tisuće godina kršćanske socijalizacije učinile su onu famoznu biblijsku rečenicu "Bog je postao čovjekom" dijelom našeg kolektivnog vokabulara. Izgovaramo je lako, gotovo refleksno, kao da je tek obična fraza. Ali kad zastanemo, shvatimo da je ona sve samo ne obična. Što ta rečenica uopće znači? I zašto je tako rijetko uzimamo ozbiljno, u njenoj punoj težini i zahtjevnosti?

Bog je postao čovjekom – ali ne kako bismo mi to zamislili. Ne u sjaju palača, s povorkama dostojanstvenika, nego u prašini, među siromašnima i marginaliziranima. Nije došao da zauzme prijestolje, već je rođen u nesigurnosti i ranjivosti. I upravo tamo gdje ga najmanje očekujemo, Bog ostaje prisutan i danas. Ali koliko ga često previdimo? Koliko puta prođemo kraj njega u svakodnevici, a da ga ne prepoznamo? Koliko ga puta ne vidimo u očima onoga tko traži pomoć, u rukama koje se pružaju za koru kruha, u licu onoga tko pati, tko je odbačen, tko traži novu priliku? Lako je pogledati, teško je vidjeti.