'Dođu li po mene, živ im u ruke ne idem!' 'Stari' je odbijao haašku optužnicu, a do kraja života nije oprostio Tuđmanu

Iako je bio jedan od glavnih planera Oluje, neposredno uoči pokretanja te krunske vojno-redarstvene akcije, 15. srpnja 1995., general Janko Bobetko bio je iznenadno umirovljen. To naprasno umirovljenje bilo je 'crveni karton' zbog kojeg nije mogao voditi tu oslobodilačku akciju, iako je bio jedan od njenih ključnih planera, što Bobetko Franji Tuđmanu, do kraja života, nije oprostio. Iako je ostao vjeran HDZ-u, nakon zahlađenja odnosa s Tuđmanom, svoje je stavove radikalizirao, a godine 1996. odlučio je otvoreno progovoriti o svom vojnom putu.

Ignorirajući preporuku tadašnjeg državnog vrha da to ne čini, Bobetko je objavio memoarsku knjigu 'Sve moje bitke'. Ta knjiga, u kojoj su objavljeni vojni ratni dokumenti, vojni zemljovidi i planovi raznih vojnih operacija, uključujući i neke u BiH, podigla je veliku prašinu u političkim krugovima i u javnosti. Na glasne komentare kako su u knjizi objavljene i neke vojne tajne, Bobetko je mirno odgovorio - „Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj, više od pet desetljeća dugi, vojni i politički život“.

„Živ im u ruke ne idem!“

Za Bobetkovu knjigu 'Sve moje bitke' ubrzo se zainteresiralo i Haško tužiteljstvo. Upravo su dokumenti objavljeni u toj knjizi, po mnogima, bili ključan dokazni materijal za Haag, čime je general, na posredan način, dokazujući prisutnost hrvatskih postrojbi u susjednoj državi, zapravo tiskao vlastitu optužnicu.

Ispostavilo se, naime, da Haški tribunal nisu toliko zanimala događanja u BIH, koliko zločini HV-a, tijekom operacije Medački džep. Za tu je operaciju već bio optužen general Ademi, a budući da mu je Bobetko bio hijerarhiji nadređen, 2002. godine se i njegovo ime našlo na haškoj optužnici. S tom optužnicom kojom ga se, po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti, teretilo za zločine počinjene u akciji Medački džep, general se nije mogao pomiriti te su ju i on i njegovi odvjetnici odbili primiti.

„Ja sam odlučio, dođu li po mene, živ im u ruke ne idem! Iz moje me kuće mogu iznijeti samo mrtvog, ne ranjenog, mrtvog!“, rekao je, u rujnu 2002. godine, tada 83-godišnji Janko Bobetko. Iako teško bolestan, odbijao je odlazak u bolnicu, ipak, na nagovor svoje obitelji i suboraca te uz jamstvo Vlade da mu optužnica neće biti uručena, pristao je na bolničko liječenje. Nešto više od pola godine nakon objavljivanja optužnice general, kojeg su njegovi suborci zvali 'Stari', umro je u svom zagrebačkom domu.

Isprobajte arhivu Večernjeg lista

Život kroz tri rata

Janko Bobetko rođen je 10. siječnja 1919. godine, u sisačkom, prigradskom naselju Crncu. Nakon završene gimnazije u Sisku započeo je studij veterine u Zagrebu, no s početkom Drugog svjetskog rata pridružio se antifašističkom pokretu. Ratne 1941. počeo je njegov impresivan vojni put - nakon što su mu ustaše ubile oca i tri brata, Bobetko se u šumi Brezovica, nadomak Siska, priključio partizanskom ustanku na Banovini. Bio je pripadnik prve antifašističke postrojbe na europskom tlu - Prvog sisačkog partizanskog odreda, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio na bojištima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sloveniji. Bobetko ni u jednom trenutku nije bio 'salonski' ratnik, ranjen je tri puta, a najteže u borbama kod Virovitice, 1945. godine. U tom ratu dobio je čin potpukovnika, po završetku rata završio je Visoku vojnu akademiju JNA i tečaj operatike Ratne škole JNA, a 1956. je stekao čin general majora JNA. Obnašao je različite dužnosti, od načelnika političke uprave ratne mornarice i šefa opskrbe, do načelnika stožera. Godine 1966., u činu general-potpukovnika, imenovan je načelnikom stožera i zamjenikom zapovjednika Pete vojne oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu.

U vrijeme Hrvatskog proljeća Bobetko je bio član Centralnog komiteta SKH. Surađivao je sa Savkom Dapčević Kučar, Mikom Tripalom i drugim 'proljećarima'. Bio je dio hrvatske inteligencije koja komunistički sustav nije vezivala uz jugoslavensku ideju i državni okvir te se suprotstavljao pokušajima da jugoslavenstvo bude plašt za unitarizam i centralizam. Bobetko je bio za hrvatsku opciju, hrvatsku vojsku i decentralizaciju, no to ga je skupo stajalo. Sa slomom Hrvatskog proljeća optužen je za nacionalizam te udaljen sa svih dužnosti i isključen iz partije, a 1972. godine, s još 19 hrvatskih generala, prisilno je umirovljen i od tada više nije mogao javno djelovati.

Nakon punih 18 godina života u izolaciji, uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj, Bobetko se ponovo aktivirao. U jesen svog života ideje o hrvatskom suverenitetu, za koje se zalagao tijekom Hrvatskog proljeća, prepoznao je u programu HDZ-a, na čijem je čelu tada bio njegov partizanski suborac, Franjo Tuđman. Bobetko se stranci pridružio 1991., te se u osmom desetljeću života stavio na raspolaganje mladoj, hrvatskoj vojsci. Budući da je iz prve ruke znao na koji način razmišlja vodstvo Jugo-vojske, odmah je upozorio da generalštab te vojske i krug ljudi oko Miloševića neće dopustiti odvajanje Hrvatske ili konfederaciju, ističući kako se treba pripremiti za obranu. Njegova izjava iz veljače 1991. godine da će Hrvati ponovno morati u rovove, pokazala se vizionarskom.

Bobetko je počeo organizirati obranu na području Siska i Banovine, a u travnju 1992. Tuđman mu je dodijelio čin generala zbora HV-a i imenovao ga zapovjednikom južnog bojišta. Tijekom Domovinskog rata prošao je sva ratišta na dubrovačkom području, zapovijedao je snagama koje su izvodile vojne operacije u području Dubrovnika, Ploča i u dolini Neretve te su razbile opsadu Dubrovnika i oslobodile njegovo zaleđe. Nakon što je prodor agresora zaustavljen, a dijelovi teritorija vraćeni, Bobetko je, u studenom te 1992., imenovan načelnikom glavnog stožera oružanih snaga. Kao iskusan visoki vojni dužnosnik, planirao je vojne akcije oslobađanja zaposjednutih područja Hrvatske, od Medačkog džepa, Maslenice do Bljeska i Oluje.

Prije smrti izrazio je želju da njegov pogreb bude skroman, u krugu obitelji, najbližih prijatelja i suradnika, a izričit zahtjev generala bio je da na njegovu pokopu ne smije govoriti niti jedan političar, nego samo prijatelji iz rodnog mjesta, Ante Živković, te generali Ivan Basarac i Ivan Korade. Posljednja želja Janka Bobetka bila je da na njegov pogreb i misu zadušnici dođe general i alkarski vojvoda Mirko Norac. U obiteljsku grobnicu, na Gradskom groblju u Sisku, pokopan je u generalskoj uniformi, uz najviše vojne počasti i tonove legendarne, zagorske popevke, 'Fala'.

Video