Kad je shvatio da Zapad neće poslati elitne postrojbe kako bi zaustavile rusku invaziju na Ukrajinu, Mark Hayward odlučio je učiniti ono što je smatrao jedinom ispravnom stvari, otići na bojište. Kako piše britanski The Telegraph, bivši pripadnik američkih Zelenih beretki isprva je vjerovao da će SAD ispuniti sigurnosna obećanja dana Ukrajini još 1994. memorandumom iz Budimpešte. No ubrzo mu je postalo jasno da se to neće dogoditi.
Hayward je samo jedan od, kako se procjenjuje, tisuća američkih dobrovoljaca koji su, zajedno s borcima iz Velike Britanije, Australije i drugih zemalja, došli braniti Ukrajinu. Mnogi od njih već su odavno izašli iz fizičke forme, a u prvim danima rata raspolagali su opremom koja je često bila zastarjela ili neadekvatna. Borba protiv ruske vojske značila je suprotstavljanje daleko brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, uz stalnu improvizaciju i rizik da se oružje koje koriste doslovno raspadne u njihovim rukama. No, kako navodi The Telegraph, za Haywarda i njemu slične rat u Ukrajini imao je i dublje značenje, to je bio sukob za koji su se pripremali cijeli život, još u sjeni Hladnog rata, ali koji nikad prije nisu imali priliku voditi.
Hayward se pridružio specijalnim snagama 1994. godine, sudjelovao u vojnim operacijama u Kuvajtu i Iraku, a nakon izlaska iz aktivne službe preselio se na Aljasku. Tamo ga je, radeći za zdravstvenu neprofitnu organizaciju, zatekla vijest o ruskoj invaziji u veljači 2022. godine. S obzirom na to da se s Aljaske može vidjeti ruski teritorij, napad je, kako kaže, postao “osobna stvar”. Unatoč očekivanjima da će Ukrajina brzo pasti, rat se otegnuo na više od tri godine. Hayward priznaje da je i sam pogrešno procijenio tijek sukoba, kao i spremnost SAD‑a da izravno intervenira. “Bilo je glupo misliti da će Amerika poslati specijalce”, kaže danas.
U ožujku 2022. prešao je granicu iz Poljske u Ukrajinu u obnovljenom vozilu hitne pomoći, noseći osnovnu zaštitnu opremu, noćne uređaje i dron, u vrijeme kada oni još nisu bili presudno oružje rata. Ubrzo se uključio u obuku ukrajinskih vojnika, uključujući i rad s protuoklopnim sustavima NLAW, koje dotad nikada nije koristio. Posebno je kritizirao američku vojnu pomoć u ranim fazama rata. Prema njegovim riječima, Ukrajini su slani sustavi poput Javelina, ali bez ključnih dodataka, rezervnih baterija, tehničkih priručnika i opreme jer se u Washingtonu vjerovalo da će zemlja ionako brzo pasti. Zbog toga su, kaže, Ukrajinci bili prisiljeni improvizirati kako bi oružje uopće proradilo.
Jedno od rješenja bilo je spajanje motociklističkih baterija kako bi se zamijenile originalne vojne, što je mnogima djelovalo očajno i opasno, ali je funkcioniralo. Kako piše The Telegraph, improvizacija je postala zaštitni znak ukrajinskog otpora. Od operacijskih stolova izrađenih od avionskog aluminija do korištenja običnih električnih pila za hitne amputacije na bojištu, Ukrajinci su, prema Haywardu, pokazali nevjerojatnu snalažljivost. “Njihove sposobnosti rješavanja problema su bez premca”, rekao je, dodajući da ne razumije zašto Zapad ne vidi kolika je vrijednost u tim ljudima.
Rat ga je osobno skupo stajao ispraznio je ušteđevinu i zadužio se desetke tisuća dolara kako bi financirao popravke vozila, gorivo i opremu. Ipak, ne žali. “Najbolje nasljeđe koje mogu ostaviti svojoj djeci nije novac”, zaključuje Hayward, “nego svijet u kojem ovakve stvari ne prolaze bez odgovora.”
Bivši američki specijalac otišao se boriti u Ukrajinu: 'Ono što sam tamo vidio je gore od juznih predgradja Chicaga'