Zlatko Dalić urezao se u povijest hrvatskog sporta kao najuspješniji nogometni izbornik, vođa generacije koja je osvojila svjetsko srebro i broncu. Njegova smirenost i sposobnost da iz igrača izvuče maksimum dobro su poznate javnosti. Ipak, duboko ispod slojeva slave krije se gotovo zaboravljena priča o njegovoj mladosti, priča koja svjedoči o karakteru i domoljublju čovjeka koji je, kada je bilo najpotrebnije, stao u obranu domovine, pokazavši da su mu temeljne vrijednosti uvijek bile na prvom mjestu, ispred sportske karijere.
Početak devedesetih zatekao je Dalića kao perspektivnog nogometaša. Nakon igranja za Hajduk i vinkovački Dinamo, ratna zbivanja sustigla su ga dok je bio igrač Veleža. Kako je sam kasnije ispričao, u zraku se osjećala nelagoda koja ga je potaknula na povratak kući. Umjesto da sigurnost potraži drugdje, Dalić je donio odluku koja ga i danas definira. Vratio se u rodno Livno i u veljači 1992. priključio se Hrvatskom vijeću obrane (HVO), stavivši se na raspolaganje obrani svog grada.
Tri mjeseca Zlatko Dalić nosio je odoru HVO-a, sudjelujući aktivno u obrani Livna. Iako, po vlastitom priznanju, nije bio na prvoj crti, njegova uloga bila je od presudne važnosti. Svoj doprinos davao je u logistici. "Istina, nisam bio na prvoj crti bojišnice, ali sam pomagao u logističkom smislu, jer osjetio sam da svatko od nas mora pomoći kako zna i može", skromno je objasnio Dalić svoj angažman. Taj čin, vođen čistim domoljubljem i osjećajem dužnosti, pokazuje moralnu veličinu čovjeka koji je samoinicijativno prepoznao trenutak u kojem je njegova pomoć bila potrebna.
Njegov ratni put prekinut je zahvaljujući intervenciji iz nogometnog svijeta. Tadašnji trener Hajduka, legendarni Stanko Poklepović, čuo je gdje se Dalić nalazi i doslovno ga "izvukao" iz rata kako bi spasio njegovu karijeru. Nakon toga, Dalić je svoj sportski put nastavio u Varaždinu, potpisavši za Varteks, klub koji će mu obilježiti igračku i trenersku karijeru. Upravo je u Varaždinu započeo svoj trenerski uspon, koji će ga godinama kasnije dovesti na klupu hrvatske reprezentacije.
To iskustvo iz Domovinskog rata duboko je oblikovalo Zlatka Dalića. Vrijednosti koje i danas ističe kao ključne za uspjeh – zajedništvo, ponos, prkos, vjera i skromnost – nisu samo prigodne fraze, već načela koja je živio u najtežim vremenima. Njegovo poštovanje prema hrvatskim braniteljima, koje često naglašava, dolazi iz osobnog iskustva i razumijevanja žrtve podnesene za slobodu. Upravo je taj pobjednički mentalitet, sazdan na teškim temeljima, prenio i na svoje igrače, stvorivši od reprezentacije obitelj koja diše kao jedno za Hrvatsku.
Priča o ratnom putu Zlatka Dalića nije samo crtica iz biografije; ona je ključ za razumijevanje čovjeka koji stoji iza spektakularnih uspjeha. Ona govori o tome da je, i prije nego što je postao poznat svijetu, Dalić bio pobjednik u najvažnijoj utakmici – onoj za vlastite ideale i domovinu. Njegov primjer pokazuje da se najveći lideri kale u trenucima najvećih iskušenja, kada svojim djelima, a ne riječima, pokažu tko su i za što se zalažu.
Mene zanima gdje su za vrijeme Domovinskog rata bili Miljenko Jergović i Ante Tomić?