Scena koja masovno kruži društvenim mrežama dolazi iz Unešića i prikazuje lekciju iz profesionalizma u režiji Drage Gabrića. Dok su njegovi suigrači iz NK Zagore kasnili na trening zbog kvara na automobilu, 38-godišnji kapetan nije gubio vrijeme. Bez majice, na temperaturi koju je klub opisao kao "asfalt od 50 stupnjeva", Gabrić je počeo samostalno odrađivati zagrijavanje radeći sklekove pokraj ceste. Njegov klub objavio je video uz poruku punu poštovanja: "Hajduk, Trabzonspor, Ankaragucu, HR reprezentacija… ostali klubovi… i Zagora… svaka čast Kapetane… RESPECT". Ovaj potez nije samo demonstracija fizičke spreme, već i snažna poruka o radnoj etici i ljubavi prema nogometu koja ne poznaje rang natjecanja ni godine.
Iako će uskoro proslaviti 39. rođendan i igra u četvrtom rangu hrvatskog nogometa, Gabrićeva posvećenost ostaje na razini vrhunskog sportaša. Njegova karijera, koja ga je vodila od zvjezdanih trenutaka do životne drame, daje dodatnu težinu ovom prizoru. Sin legendarnog vratara Tončija Gabrića, Drago je karijeru započeo u Hajduku, gdje je svojim igrama osvojio srca navijača i prestižnu nagradu "Srce Hajduka". Njegov talent prepoznali su i europski klubovi, što je 2009. godine rezultiralo transferom vrijednim 2,5 milijuna eura u turski Trabzonspor, a upisao je i pet nastupa za hrvatsku reprezentaciju, postigavši jedan pogodak.
Međutim, njegov nogometni put i život tragično su prekinuti 23. lipnja 2011. godine. Gabrić je doživio tešku prometnu nesreću na autocesti kod Splita, zadobivši frakturu lubanje zbog koje je četiri dana proveo u komi. Doktori su se borili za njegov život, a povratak nogometu činio se kao nemoguća misija. Turski klub mu je raskinuo ugovor, a on je morao proći dugotrajnu rehabilitaciju kako bi ponovno naučio hodati. Njegova borba postala je simbol nevjerojatne upornosti i snage ljudskog duha.
Protivno svim prognozama, Gabrić se vratio na nogometne terene. Iako se nakon nesreće nije uspio vratiti na razinu igara koje je pružao prije, njegova karijera nastavila se kroz Hajduk, Rijeku, slovenske Domžale i Zadar. Svoj mir i novu ulogu pronašao je u Zagori iz Unešića, gdje od 2019. godine nosi kapetansku vrpcu i služi kao istinski uzor mlađim suigračima. Prizor s vrućeg asfalta nije samo priča o treningu, već o karakteru čovjeka koji je preživio najteže udarce i koji i danas, daleko od velikih pozornica, pokazuje što znači biti pravi sportaš.
Bilo bi bolje da je vise trenirao nogomet...