Nakon sloma Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske 1945. godine, stotine nacističkih zločinaca i njihovih suradnika krenulo je u bijeg pred pravdom. Njihovi putovi vodili su kroz zamršenu mrežu tajnih ruta poznatih kao “štakorski kanali”, sustav koji je uz pomoć dijela katoličkog klera i lažnih dokumenata Crvenog križa omogućio bijeg u sigurne luke, primarno u Južnu Ameriku.
Argentina pod vlašću Juana Peróna postala je sinonim za utočište bjegunaca, gdje su figure poput Ante Pavelića, Adolfa Eichmanna i Josefa Mengelea pronašle novi dom. Perónov režim ne samo da je tolerirao njihov dolazak, već ga je i aktivno poticao, nadajući se da će iskoristiti njihova vojna i tehnička znanja. Tako je Argentina postala javno poznato središte emigracije, privlačeći pažnju svjetskih obavještajnih službi i lovaca na naciste.
Ipak, priča o bijegu nije završila u Buenos Airesu. Brojni bjegunci, uključujući i istaknute pripadnike ustaškog pokreta, tražili su diskretnije destinacije kako bi izbjegli međunarodnu potragu koja se pojačavala nakon pada Peróna 1955. godine. Jedna od takvih zemalja bila je Kolumbija. Iako u znatno manjem broju, ona je postala važno sekundarno utočište, idealno za one koji su željeli potpunu anonimnost ili su u toj zemlji vidjeli nove poslovne prilike.
Tadašnja Kolumbija, s konzervativnom i izrazito antikomunističkom vladom, blagonaklono je gledala na pridošlice koji su se predstavljali kao političke izbjeglice od komunističkog terora, ne postavljajući previše pitanja o njihovoj prošlosti. To im je omogućilo relativno lako dobivanje boravišnih dozvola i početak novog života.
Među ustaškim dužnosnicima koji su svoje utočište pronašli u Kolumbiji ističe se Vjekoslav Vrančić (1904.-1990.), ministar obrta i trgovine u vladi NDH i jedan od najbližih Pavelićevih suradnika. Iako je veći dio svog emigrantskog života proveo u Argentini, Vrančić je bio ključna figura za povezivanje i organizaciju hrvatskih zajednica diljem kontinenta, pri čemu je Kolumbija imala stratešku važnost. Uz njega, veze s kolumbijskom emigracijom održavao je i Stjepan Hefer (1897.-1973.), ministar seljačkog gospodarstva u vladi NDH, koji je nakon Pavelićeve smrti preuzeo vodstvo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP). Hefer je, iako baziran u Argentini, redovito posjećivao kolumbijske zajednice kako bi ojačao političku strukturu pokreta i osigurao njegov kontinuitet daleko od Europe.
Život ustaške emigracije u Kolumbiji bio je daleko povučeniji nego u Argentini. Glavno središte okupljanja bila je Bogotá, gdje su se emigranti sastajali u hrvatskim restoranima koji su služili kao neformalna čvorišta za razmjenu informacija i održavanje veza. Pojedinci su se nastanili i u drugim gradovima, poput Calija i Medellína, gdje su se uglavnom bavili trgovinom i industrijom, nastojeći se što bolje asimilirati. Gotovo svi su u Kolumbiju stigli koristeći lažne identitete, često s hispaniziranim verzijama svojih imena, kako bi izbjegli izručenje Jugoslaviji. Umjesto javnog političkog djelovanja, fokusirali su se na poduzetništvo i građenje imidža uglednih članova društva, što im je desetljećima osiguravalo miran život.
Unatoč prividnoj povučenosti, politička aktivnost hrvatske emigracije nije zamrla. U Kolumbiji je osnovan ogranak Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), a kasnije i Hrvatskog narodnog vijeća (HNV). Te su organizacije služile kao platforma za prikupljanje financijskih sredstava, širenje antijugoslavenske propagande i suradnju s drugim antikomunističkim pokretima u Latinskoj Americi.
Jedan od najpoznatijih Hrvata u Kolumbiji bio je slavni nogometni trener Rudolf Rodolfo Kralj, trenerski mentor izbornika svjetskih prvaka iz 1978., Argentinca Luisa Cesara Menottija. Hrvat Kralj zapravo je trebao postati izbornik reprezentacije Argentine, no po tamošnjim zakonima na to nije imao pravo jer nije bio Criollo, Argentinac španjolskih korijena.
Vrhunac njegove karijere stigao je 1974. godine, kada ga je Argentinski nogometni savez imenovao stalnim stručnim suradnikom, a ubrzo potom i tehničkim tajnikom reprezentacije. Time je postao najbliži suradnik svog bivšeg učenika, izbornika Menottija. Njihov je tandem stvorio moćnu momčad koja je na domaćem terenu 1978. osvojila prvi naslov svjetskog prvaka. Dok je Menotti bio lice momčadi, Kralj je bio mozak operacije, čovjek iz sjene zadužen za taktičku pripremu, analizu protivnika i strateško planiranje. Njegov doprinos tom povijesnom uspjehu bio je nemjerljiv, no skroman kakav je bio, uvijek je zasluge prepuštao drugima.
Osim u Argentini, Rudolf Kralj ostavio je neizbrisiv trag i u Kolumbiji. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, njegova stručnost odvela ga je u Bogotu, gdje je u sezoni 1961./1962. vodio jedan od najvećih kolumbijskih klubova, Independiente Santa Fe. Njegov utjecaj nije se zaustavio samo na klupskoj razini; pojedini, neslužbeni izvori navode kako je u istom razdoblju obnašao i dužnost izbornika kolumbijske nogometne reprezentacije. Njegova predanost razvoju struke rezultirala je i time da je izabran za predsjednika Udruge kolumbijskih trenera, što potvrđuje koliki je ugled uživao u toj zemlji.
Njegova organizacijska sposobnost i vizija nadilazile su granice jedne države. Bio je osnivač Udruge argentinskih trenera, prvi predsjednik Saveza latinoameričkih trenera, a od 1979. godine obnašao je i funkciju glavnog tajnika Svjetskog saveza nogometnih trenera. Rudolf Kralj preminuo je 1997. godine.
Inače, središnja figura zajednice u Bogoti desetljećima je bio Toni Katalenić. Iako nije bio visoki vojni ili politički dužnosnik, kao uspješan poslovni čovjek i istaknuti domoljub, Katalenić je bio ključan za okupljanje hrvatskih iseljenika i pomagao im u očuvanju nacionalnog identiteta.
vecernjak kad cete vec jednom zatvoriti knjigu davne proslosti ma kakva god ona bila i okrenuti se buducnosti za boljitak danasnjeg covjeka