U svojoj rodnoj Bresciji preminuo je Evaristo Beccalossi, jedan od onih nogometaša čije se ime izgovaralo s mješavinom divljenja i frustracije. Otišao je tiho, samo nekoliko dana prije svog 70. rođendana, nakon više od godinu dana teške borbe za život. Njegov kraj počeo je u siječnju 2025. godine, kada je doživio teško moždano krvarenje koje ga je bacilo u komu dugu 47 dana. Iako se probudio i započeo dugotrajan oporavak, bitku na kraju nije dobio. Njegovom smrću talijanski nogomet izgubio je jednog od posljednjih istinskih "fantasista", igrača čija je karijera bila satkana od nepredvidivih poteza, briljantnih asistencija i trenutaka koji su ušli u legendu, ponekad i iz potpuno pogrešnih razloga. Beccalossi nije bio samo nogometaš; bio je ikona Intera osamdesetih, simbol jednog romantičnijeg nogometa u kojem je talent bio važniji od taktike, a potez vrjedniji od statistike.
Vrhunac svoje karijere doživio je u dresu milanskog Intera, u koji je stigao 1978. iz Brescije. Noseći dres s brojem deset, "Becca" je postao miljenik navijača i mozak momčadi koja je ispisala važne stranice klupske povijesti. U šest sezona odigrao je 216 utakmica i postigao 37 golova, no njegov doprinos nije se mjerio samo brojevima. Bio je ključni igrač u osvajanju naslova prvaka Italije u sezoni 1979./1980., legendarnog Scudetta koji je Inter osvojio s momčadi sastavljenom isključivo od talijanskih igrača. Dvije godine kasnije, s Interom je podigao i trofej talijanskog kupa. Na terenu je s centarforom Alessandrom Altobellijem činio jedan od najdugovječnijih napadačkih partnerstava u povijesti Serie A.
Beccalossijev stil igre bio je čista poezija i potpuna anarhija. Dobio je nadimke "Il Genio" (Genij) i "Driblossi", kovanicu slavnog novinara Giannija Brere koja je spojila njegovu sposobnost driblanja s prezimenom. Rođeni dešnjak, u djetinjstvu je, inspiriran svojim idolom Omarom Sívorijem, satima vježbao udarajući loptu o zid sve dok lijeva noga nije postala dominantna. Njegova tehnika bila je besprijekorna, a vizija igre ispred svog vremena. Ipak, uz genijalnost je išla i nedosljednost. Kritičari su mu zamjerali nedostatak radne etike i indolentnost, a suigrači su se šalili da je igrati s njim bilo kao imati igrača više u napadu i igrača manje u obrani. Ta dvojnost najbolje je sažeta u jednoj utakmici koja je postala dio talijanske nogometne mitologije. U rujnu 1982., u utakmici Kupa pobjednika kupova protiv Slovana iz Bratislave, Beccalossi je u samo osam minuta uspio promašiti dva jedanaesterca. Inter je na kraju pobijedio 2:0, ali nitko se ne sjeća rezultata.
Upravo ga je ta nepredvidivost, taj "bizarni karakter", kako ga je sam opisao, koštala ispunjenja najvećeg sna svakog talijanskog nogometaša - nastupa za reprezentaciju. Unatoč neupitnom talentu, nikada nije odigrao ni minute za seniorsku vrstu. Izbornik Enzo Bearzot, koji je Italiju odveo do naslova svjetskog prvaka 1982. godine, nije ga uvrstio na popis putnika za Španjolsku. Bearzot je cijenio radnike i timske igrače, a Beccalossija je smatrao taktički nediscipliniranim i igračem koji "proždire tuđu energiju". Odluka je izazvala velike polemike, a Beccalossi je godinama kasnije priznao da ga je u početku jako pogodila, no s vremenom je shvatio izbornikovu perspektivu.
Njegov nogometni put počeo je na ulicama radničkog naselja San Polo u Bresciji, gdje je kao dječak sanjao da postane nogometaš. Karijeru je započeo u lokalnom klubu Brescia, gdje je već kao tinejdžer pokazivao raskošan talent. Nakon blistavih šest godina u Interu, 1984. godine preselio je na posudbu u Sampdoriju. I tamo je ostavio trag, pomažući klubu da osvoji svoj prvi trofej u povijesti - talijanski kup 1985. godine. Njegova karijera nakon toga polako je ulazila u smiraj. Igrao je još za Monzu, vratio se u voljenu Bresciju, a profesionalnu karijeru završio je u Barletti, nakon ukupno 249 nastupa i 30 golova u Serie A. No, ljubav prema nogometu nije mu dala mira pa je još neko vrijeme igrao u nižerazrednim klubovima Pordenone i Breno, prije nego što je 1991. konačno objesio kopačke o klin.
Nakon igračke karijere ostao je duboko uronjen u svijet nogometa. Mnogi ga pamte kao cijenjenog i elokventnog televizijskog komentatora na brojnim talijanskim postajama. Njegove analize bile su oštre, precizne i prožete nostalgijom za nogometom u kojem je kreativnost bila na prvom mjestu. Kratko se okušao i u upravljačkim vodama kao predsjednik kluba Lecco te kao šef delegacije talijanskih mlađih reprezentacija. Godine 2023. objavio je autobiografiju "Moj život kao broj 10", u kojoj je sažeo svoju jedinstvenu karijeru. Privatni život držao je podalje od očiju javnosti, posvećen supruzi Danili i kćeri Nagaji, koja je, kao da je sudbina tako htjela, postala sportska novinarka i zaposlila se u Interovom odjelu za medije.
Posljednja godina njegova života bila je obilježena herojskom borbom. Nakon što je u siječnju 2025. preživio moždani udar i višetjednu komu, započeo je mukotrpan oporavak. Podrška je stizala sa svih strana - od bivših suigrača poput Altobellija i Oriolija do brojnih navijača koji nisu zaboravili svog genija. Iz bolničkog kreveta je, kažu, pratio utakmice svog Intera, s istom onom strašću koju je pokazivao na terenu.