Kiro Lazarov, legendarni rukometaš Sjeverne Makedonije, već je dugi niz godina izbornik reprezentacije, ali i trener kluba Alkaloid. U prvoj utakmici na europskom prvenstvu njegova reprezentacija očekivano je izgubila od Danske, no put u drugi krug čini se pomalo nemoguć jer bi u skupini trebao pobijediti Portugal što se biti jako teško.
Sve je počelo u Svetom Nikoli, gradiću od trinaestak tisuća stanovnika, daleko od glamura velikih sportskih arena. Tamo nije bilo idealnih uvjeta, dvorana nije imala ni prave dimenzije, pa su mladi igrači sami iscrtavali liniju od šest metara kako bi mogli trenirati. Prvi sportski koraci Kirila Lazarova nisu bili na rukometnom, već na betonskom košarkaškom igralištu. Njegova prva ljubav bila je košarka, a prvi idol legendarni Toni Kukoč.
- Obožavao sam ga, njegove trice, dvokorak, mirnoću i inteligenciju prisjetio se Lazarov.
Upravo zbog Kukoča, koji je u Chicago Bullsima nosio broj sedam, Lazarov je odabrao isti broj koji će postati njegov zaštitni znak tijekom cijele karijere. Ipak, rukomet mu je bio u krvi. Njegov otac Blagoja bio je rukometaš, a mladi Kiril je odrastao uz njegove treninge.
Klub je živio za rukomet. Dok je malo Ovče polje igralo u Drugoj jugo-ligi, putovali smo, i kao domaćini, i kao gosti. Uvijek su tu bila dva-tri autobusa koja su se dobivala od lokalnih firmi. Bila je velika stvar ući u njih. Uvijek se stvarao red. Baš je bilo frke oko toga tko će ići da gleda. Jednu utakmicu u Tetovu nikad neću zaboraviti. Bili smo gosti tamošnjem Ljubotenu za ulazak u Drugu ligu pri kraju osamdesetih. U Tetovu živi dosta Albanaca, tako da su igrači i navijači bili posebno motivirani. Samo je prvoplasirani išao u rang više, a Ovče polje se borilo s Rabotničkim iz Skoplja, koji je čekao naš kiks. Iako mali, htio sam ići na to gostovanje pod svaku cijenu. Pobijedili smo uz pomoć sudaca, što je tada bila najnormalnija stvar. Sjećam se da smo poslije utakmice s igračima trčali izravno iz svlačionice u autobus. Sekunde su bile u pitanju. Jedva smo žive glave izvukli. Pobjegli smo u posljednji trenutak – napisao je o svojim počecima Kiru u knjizi Uvijek na pobjedu.
Prijelomni trenutak u karijeri dogodio se kada je s tek 20 godina napustio domovinu i potpisao za Zagreb. Taj je potez bio odskočna daska, ali i ogroman teret. U Zagrebu je upoznao ljude koji su ga oblikovali i kao igrača i kao čovjeka. Trenirao je pod vodstvom Line Červara, a igrao uz jednog od svojih idola, Zlatka Saračevića. To je bilo vrijeme kada je shvatio što znači biti stranac u sportu i kada je njegova želja da dokaže kako je klub napravio pravi potez postala gorivo koje ga je guralo prema vrhu. Ta ga je odlučnost i radna etika vodila kroz Veszprém, Ciudad Real, Atlético Madrid, Barcelonu i Nantes, klubove u kojima je ostavio neizbrisiv trag.
Iako je osvajao trofeje s najvećim europskim klubovima, jedna je ljubav ostala iznad svih, sveta i neraskidiva, ona prema reprezentaciji Sjeverne Makedonije. Opisivao ju je kao drugi brak, vezu u kojoj postaje nesretan kada je odvojen od nje. Igranje za svoju zemlju za njega je bilo svetinja, a osjećaj ponosa dok pjeva himnu s kapetanskom vrpcom na ruci bio je neprocjenjiv. Upravo zato jedan od najbolnijih trenutaka u karijeri doživio je u nacionalnom dresu. Bilo je to na Europskom prvenstvu u Srbiji 2012. godine, u dramatičnoj utakmici protiv moćne Danske. Makedonija je imala posljednji napad za pobjedu i plasman u polufinale, povijesni uspjeh. Lopta je, naravno, išla u njegove ruke. Uputio je udarac koji je uputio tisuće puta, no Niklas Landin je obranio. Danci su u kontranapadu zabili i pobijedili. Iako je na toj utakmici postigao 13 golova, Lazarov je nakon poraza plakao.
Iza čvrstog karaktera i izgleda "opakog momka" na parketu, Kiril Lazarov oduvijek je bio obiteljski čovjek. Priznaje kako je najveću žrtvu za njegovu karijeru podnijela supruga Ljubica, koja je više od 20 godina bila njegov najveći oslonac.
Ona je najveća žrtva rukometa - rekao je, svjestan da je ona podizala obitelj dok je on putovao Europom i lovio snove.
Zbog rukometa je propuštao rođendane i važne trenutke u odrastanju svoje djece, sina Blagojčeta i kćeri Lane, što je, kako kaže, pokušavao nadoknaditi tako što im je bio "dobar roditelj", popustljiviji nego što bi trebao biti, što je ponekad izluđivalo suprugu.
Kruna njegove nevjerojatne klupske karijere stigla je 2015. godine. Nakon 15 dugih godina čekanja, poraza u finalima i neprekidne borbe, konačno je ostvario svoj najveći san. U dresu Barcelone, kluba za koji je navijao kao dječak, podigao je trofej EHF Lige prvaka. Pobjeda u crveno-plavom dresu bila je savršen kraj jedne duge potjere, trenutak koji je dao smisao svim odricanjima. Nakon završetka igračke karijere u Nantesu 2022. godine, nije se odmorio. Odmah je preuzeo novu, dvostruku ulogu. Postao je izbornik reprezentacije Sjeverne Makedonije, a istovremeno je pokrenuo i vlastiti projekt, RK Alkaloid. Taj klub nije osnovan da bi skupljao skupe strance, već da bi, kako kaže, selektirao mlade igrače iz cijele zemlje i pružio im priliku. S gotovo isključivo domaćim igračima već je osvojio Kup i Superkup Makedonije.