Didier Claude Deschamps, rođen u Bayonneu, u francuskom dijelu Baskije, figura je koja izaziva strahopoštovanje. On je tek treći čovjek u povijesti, uz Brazilca Márija Zagalla i Nijemca Franza Beckenbauera, koji je osvojio Svjetsko prvenstvo i kao igrač i kao izbornik.
Počeo kao ragbijaš
Još kao dječak pokazivao je nevjerojatnu zrelost i natjecateljski duh, okušavši se prvo u ragbiju prije nego što je nogomet postao njegov životni poziv. S 14 godina napustio je obiteljski dom i preselio se 300 kilometara daleko u sportski centar La Jonelière, gdje je Nantes brusio svoje mlade talente. Bio je to težak period, obilježen osamljenošću i strahom, jer stariji dječaci nisu skrivali prijezir prema "čudu od djeteta" za koje su se otimali brojni klubovi. No upravo je tu, u borbi protiv nasilnika i sumnjičavaca, iskovan njegov čelični karakter. Ključnu ulogu u njegovu razvoju odigrao je legendarni trener Nantesa Jean-Claude Suaudeau, poznat kao "Coco". Stariji strateg bio je opčinjen mladićevom nezasitnom gladi za učenjem, inteligencijom i prirodnim autoritetom do te mjere da mu je s tek 19 godina povjerio kapetansku vrpcu u momčadi punoj reprezentativaca. Mladi Deschamps je, s druge strane, upijao svaku riječ svog mentora, često čekajući da Coco izvede psa u šetnju kako bi mu se pridružio i učio od jednog od najvećih učitelja francuskog nogometa.
Iako je karijeru počeo kao vrlo efikasan napadač, a Suaudeau je tvrdio da je mogao igrati na svakoj poziciji, Deschamps je shvatio da svoj autoritet i utjecaj na igru najviše može nametnuti iz srca veznog reda. Tako je postao defenzivni vezni, igrač čiji je primarni zadatak bio razaranje protivničkih napada i osvajanje lopte. Taj stil igre donio mu je i podrugljivi nadimak "le porteur d'eau" ili "vodonoša", koji mu je nadjenuo Éric Cantona, sugerirajući da je Deschamps samo radnik koji donosi loptu kreativnijim suigračima. Međutim, upravo je ta uloga postala njegov zaštitni znak. Dok je Cantona bio genij trenutka, Deschamps je bio arhitekt pobjeda. Njegova karijera isprepletena je i s dubokom osobnom tragedijom koja ga je zauvijek promijenila. U dobi od samo 19 godina njegov stariji brat Philippe poginuo je u zrakoplovnoj nesreći. Samo tri godine ranije, kao mladi igrač, morao je svom najboljem prijatelju i suigraču Marcelu Desaillyju priopćiti vijest da mu je polubrat poginuo u prometnoj nesreći, što svjedoči o teškim životnim udarcima s kojima se suočavao od najranije mladosti.
Nakon Nantesa put ga vodi u Marseille, u kojem je njegov odnos s kontroverznim vlasnikom Bernardom Tapiejem bio toliko napet da ga je ovaj poslao na posudbu u Bordeaux. No Deschamps se ponovno izborio za svoje mjesto, vratio se jači nego ikad i postao kapetan. S Marseilleom je 1993. godine osvojio Ligu prvaka, čime je postao najmlađi kapetan u povijesti koji je podigao taj trofej, a Marseille do danas ostaje jedini francuski klub s naslovom prvaka Europe. Godinu dana poslije prešao je u Juventus, gdje ga je teška ozljeda Ahilove tetive udaljila s terena na šest mjeseci. Opet je morao sve ispočetka. Svojom borbenošću i inteligencijom stekao je bezgranično povjerenje trenera Marcella Lippija, postavši njegova produžena ruka na terenu, ispred igrača poput Antonija Contea. S Juventusom je osvojio tri naslova prvaka Italije, Ligu prvaka 1996., Interkontinentalni kup i brojne druge trofeje, igrajući tri uzastopna finala Lige prvaka. Kratke, ali uspješne epizode imao je u Chelseaju, s kojim je osvojio FA kup, i Valenciji, s kojom je stigao do još jednog finala Lige prvaka 2001., prije nego što se umirovio s 32 godine. Kao kapetan "Zlatne generacije" francuske reprezentacije, za koju je upisao 103 nastupa, podigao je trofej Svjetskog prvenstva 1998. na domaćem tlu i Europskog prvenstva dvije godine kasnije. Postao je tek drugi kapetan u povijesti, nakon Beckenbauera, koji je podigao trofeje Lige prvaka, Svjetskog i Europskog prvenstva.
Svoju opsesiju pobjedom prenio je i u trenersku karijeru. Odmah po završetku igračke, preuzeo je Monaco i 2004. godine ga, na opće iznenađenje, doveo do finala Lige prvaka igrajući jedan od najatraktivnijih nogometa u Europi. No nakon što je momčad ostala bez ključnih igrača i nije se uspjela ponovno kvalificirati za isto natjecanje, dobio je otkaz. To je bila lekcija koju nikada nije zaboravio.
– Trenera čine samo njegovi rezultati – rekao je tada.
Kad je njegov bivši klub Juventus 2006. zbog skandala Calciopoli izbačen u Serie B, nije oklijevao preuzeti vruću klupu i ekspresno ih vratiti u Prvu ligu. Nakon toga preuzeo je Marseille i donio mu 2010. godine prvi naslov prvaka Francuske nakon dugih 18 godina, uz tri uzastopna Liga kupa. Njegov put bio je jasan – kamo god je došao, donosio je pobjednički mentalitet i trofeje. Ta sposobnost da izgradi pobjedničke momčadi nije prošla nezapaženo pa je 8. srpnja 2012. imenovan izbornikom francuske reprezentacije, naslijedivši svog bivšeg suigrača Laurenta Blanca.
Preuzimanje reprezentacije bio je logičan korak, ali i golem izazov. Francuska je bila u rasulu nakon neuspjeha na prethodnim natjecanjima, a Deschamps je morao vratiti disciplinu i pobjednički duh. Prvi veliki test bio je plasman na Svjetsko prvenstvo 2014., koji je izboren na dramatičan način. Nakon poraza od 0:2 u prvoj utakmici doigravanja protiv Ukrajine u Kijevu Francuska je u Parizu morala loviti čudo. U jednoj od najupečatljivijih utakmica u svojoj povijesti "Les Bleus" su slavili s 3:0 i osigurali put u Brazil, gdje su stigli do četvrtfinala i ispali od kasnijih prvaka, Njemačke. Bio je to nagovještaj povratka na veliku scenu. Dvije godine kasnije, na Euru 2016., kojem je Francuska bila domaćin, Deschamps je doveo momčad do finala. Cijela nacija očekivala je trijumf, ali u finalu je Portugal, nakon produžetaka, slavio s 1:0. Bio je to bolan poraz, no Deschamps ga je iskoristio kao ključnu lekciju.
– Prije tog finala previše sam se fokusirao na emocionalnu stranu stvari. Naučio sam iz toga i promijenio pristup – priznao je kasnije.
Ta sposobnost učenja iz neuspjeha pokazala se presudnom. U Rusiji 2018. godine stvorio je momčad po svojoj mjeri. Njegov popis igrača bio je pomno biran, s fokusom na koheziju i timski duh, zbog čega je, na primjer, izostavio zvijezdu poput Karima Benzeme. Iako su ga u početku kritizirali zbog konzervativnog stila igre, Francuska je rasla iz utakmice u utakmicu. U nokaut-fazi redom su padali Argentina, Urugvaj i Belgija, da bi u velikom finalu svladali Hrvatsku s 4:2 i drugi put u povijesti postali svjetski prvaci.
Može i nadmašiti Pozza
Ni nakon najvećeg uspjeha Deschamps se nije zaustavio. Nastavio je voditi Francusku s nevjerojatnom postojanošću. Iako je Euro 2020. donio razočaravajuće ispadanje od Švicarske u osmini finala, već 2021. osvojio je Ligu nacija. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. ponovno je odveo Francusku do finala, u kojem je nakon jedne od najboljih utakmica svih vremena poražena od Argentine na jedanaesterce. Dva uzastopna finala Svjetskog prvenstva svjedočanstvo su njegove trenerske veličine. Njegov ugovor s Francuskim nogometnim savezom produljen je do ljeta 2026. godine, što mu daje priliku da postane tek drugi izbornik u povijesti, nakon Talijana Vittorija Pozza, koji je osvojio dva svjetska naslova. Njegova je filozofija jednostavna, a sažeo ju je u jednoj rečenici:
– Užitak može postojati samo u uspjehu.
Taj nemilosrdni fokus na pobjedu ponekad ga je činio hladnim i distanciranim, ali igrači koji su s njim dugo radili, poput Antoinea Griezmanna, razvili su odnos dubokog povjerenja.
– Ne moram voljeti svoje igrače. Moram ih poznavati – rekao je Deschamps, zvučeći kao strog narednik koji ipak ne može sakriti ponos na svoje vojnike. U konačnici, možda ga njegov prvi mentor Coco Suaudeau nije vidio kao "edukatora", već kao "fantastičnog pobjednika".
... a Marseille do danas ostaje jedini francuski klub s naslovom prvaka Europe. Autor članka očito nije pratio LP zadnje dvije godine.