Tijana Korent u sportu je više od tri desetljeća: 'Uz gimnastiku volontiram u udruzi za mace, spasili smo ih više od 500'

Članica hrvatske gimnastičke reprezentacije Tijana Korent više je od tri desetljeća u gimnastici. Specijalistica za preskok, sportašica je s jednim od najdužih staževa u hrvatskoj gimnastici, u dvorani je od pete godine. Nedavno je proslavila 37. rođendan, a i dalje nastupa, trenira i priprema se za velika natjecanja.

Mi smo sportska obitelj

– Počela sam se baviti gimnastikom s pet godina i mogu reći da sam u Hrvatskoj među seniorkama s najdužim stažem od svih koje su prošle kroz hrvatsku gimnastiku. Prvo sam krenula na ples, ali to mi se nije toliko svidjelo. Mama me zatim odvela u gimnastičku dvoranu. Bila sam mjesec ili dva u rekreativnoj skupini, a onda je moja prva trenerica Tanja Stojiljković razgovarala s mojim roditeljima i rekla da vidi potencijal. Tako je krenula moja priča.

Preskok traje nekoliko sekundi, ali priprema je ogromna.

– Da, stvarno vas milisekunde dijele od pogreške. Krivi korak, krivi pokret, malo u stranu i možete promašiti dasku ili konja. Sve mora biti, kako se kaže, po špagi. Ja skačem dva skoka, jedan prema naprijed i jedan prema nazad, i svaki od njih uvježbava se gotovo kao cijela sprava. To su sati treninga u dvorani svaki dan, uz teretanu.

Video

Dolazite iz poznate sportske obitelji Tkalčec. Koliko je to utjecalo na vas?

– Puno. Tata Stevo bio je nogometaš, brat Tibor je u rukometu, suprug Karlo također je u rukometu, a mama Sonja cijeli je život aktivna i rekreativno se bavi raznim sportovima.

Godine 2013. postali ste prva hrvatska seniorka u finalu Europskog prvenstva. Koliko vam je taj rezultat važan?

– Iznimno sam ponosna na to. Moje prvo Europsko prvenstvo bilo je 2002. u grčkom Patrasu, još kao juniorka, i tada me cijela atmosfera osvojila. Nakon toga sam sama sebi rekla da bih voljela jednom biti u finalu Europskog prvenstva. Olimpijske igre i svjetska prvenstva bili su ciljevi, ali finale Europskog prvenstva bilo je moja prva velika želja.

Koje vam je natjecanje najdraže?

– Ne mogu izdvojiti samo jedno. Europsko prvenstvo na kojem sam ušla u finale sigurno je među dražima. Tu je i Svjetski kup u Ostravi, gdje sam prvi put osvojila zlato na preskoku, kao i prvo Svjetsko prvenstvo. Sva ta “prva” natjecanja posebno se urežu u pamćenje.

Ove godine Europsko prvenstvo dolazi u Zagreb. Što očekujete?

– Veselim se. Do sada smo imali Svjetski kup u Osijeku, koji je iznimno posjećen i osjećaj nastupa pred domaćom publikom je prekrasan. Vjerujem da će u Zagrebu, u Areni, atmosfera biti još bolja. Domaća publika uvijek daje posebnu energiju.

Pretrpjeli ste i ozbiljne ozljede. Kako ste ih prebrodili?

– Najteža mi je bila slomljena noga, odnosno zglob desne noge. Morala sam na operaciju, imala pločice i vijke, zatim vađenje i rehabilitaciju. Dogodilo se na zadnjem natjecanju u sezoni, u finalu, na zadnjem skoku. Nisam pala, doskočila sam i čulo se “krc”. Znala sam da nešto nije u redu jer više nisam mogla stati na nogu.

Ne smetaju mi moje godine

Smetaju li vam pitanja o godinama?

– Ne više. Svjesna sam svojih godina i mogućnosti. Znam da ne mogu trenirati kao s 20 godina i drugi dan biti potpuno svježa. Ali godine donose iskustvo. Znate što vam treba, kako vam treba, kako izgledaju natjecanja, naučite slušati sebe i smiriti adrenalin.

Osim gimnastike, važan dio vašeg života je i volontiranje u udruzi za pomoć macama.

– Da. Udruga je osnovana 2013. godine, a ja sam postala članica 2014., iz ljubavi prema životinjama i želje da pomognem napuštenim i bolesnim macama. Udruga je neprofitna, strogo volonterska i djeluje na području Međimurske županije. Nas četiri smo najaktivnije i “držimo” udrugu, ali imamo još mnogo volontera i volonterki koji pomažu. Do sada smo spasili više od 500 maca.

Vi se najviše brinete za one najmanje?

– Da, najviše se brinem za one najmanje, koji su odbačeni i prerano uzeti mamama macama. Tada ih othranjujem na bočicu, u početku se budim svaka dva sata, a kako odrastaju, razmaci između hranjenja postaju veći. Tako je sve dok ne stasaju u samostalne mačiće, koje onda s dva i pol mjeseca starosti udomljavamo.