Nemiri u uredima i upravljačkim strukturama Hajduka nisu jedini problemi s kojima se splitski klub nosi u 2026. godini. Sporazumni raskid ugovora između Hajduka i sportskog direktora Gorana Vučevića je iznimno velika vijest, no jednako je, ako ne i više važno ono što se događa na samim travnjacima.
Hajduk je u drugi dio sezone ušao prilično slabo, s tek jednom pobjedom u prve tri utakmice, odnosno tri boda od mogućih devet. Podsjetimo, bijeli su upisali poraze protiv Istre 1961 (1:2) i Gorice (0:1), da bi proteklog vikenda na Poljudu s 2:0 svladali transferima značajno oslabljeni Slaven Belupo. Naravno da je takav učinak debelo ispod onoga što bi Hajduk trebao ostvariti protiv takva tri suparnika. Mnogi navijači čak ni sa sedam bodova iz ova tri susreta ne bi bili zadovoljni, a kamoli s tri.
Ono što je jedan od najvećih alarma za uzbunu jest učinak kojeg imaju dva na papiru najkvalitetnija klupska igrača, Marko Livaja i Ante Rebić. Uzevši u obzir o kakvom se igračkom pedigreu radi kod obojice, sukladno time i logičnim očekivanjima, ni jedan ni drugi ni približno ne pružaju igre kakve bi njihova kvaliteta sugerirala.
Puno se priča o narušenim odnosima između Livaje i trenera Gonzala Garcije. Međutim, nedovoljno se priča o tome kako Livaja igra kad je na terenu. Budući da je zbog pruženih igara u posljednjih nekoliko sezona postao istinska ikona kluba, brojnim je navijačima lakše objasniti da su loše igre posljedica tih narušenih odnosa. No ne treba isključiti opciju da su Livajine igre koje su debelo ispod njegove razine dovele do narušavanja odnosa. Ta se opcija čak čini i realnijom.
Naime, Livaja je u ovoj cijeloj sezoni pružio samo jednu istinski kvalitetnu izvedbu. Bila je to utakmica protiv Osijeka još tamo u kolovozu kad je na Opus Areni ugradio gol i asistenciju u 2:1 pobjedu svoje momčadi. Osim toga nema nijedne izvedbe u kojoj se može reći da je Livaja nosio momčad. Dapače, u većini preostalih utakmica se pruženom izvedbom nalazio ne samo ispod vlastitog standarda, nego i ispod prosjeka momčadi.
Oni koji baš nemaju najbolje pamćenje će vam reći da se sve to događa zato što je Livaja 'prikovan' na klupu, a podaci na planu cijele sezone nam odmah govore da bi takav zaključak bio neistinit. Od 20 ovosezonskih nastupa u svim natjecanjima, Livaja je 13 puta bio starter, šest puta je u igru ulazio s klupe, te je jednom ostao na klupi za pričuve. Prisjetimo se, bio je to onaj Hajdukov debakl protiv Rijeke (0:5) kad je Livaja odbio ući u igru zbog bolova u trbuhu.
Ako u 13 startova otprilike deset puta pokažeš igru koja je znatno ispod razine, pa nije čudo da će trener pokušavati s drugim opcijama. I to je Garcia istinski pokušao s drugom opcijom, Micheleom Šegom, tek kad se Livaja ozlijedio na jesen, a Šego je tu priliku iskoristio maestralno s deset postignutih ligaških golova. Za usporedbu, Livaja je postigao dva pogotka.
Ne pričamo ovdje ni samo o učinku u smislu golova. Livaja ove sezone dobiva lopte u kvalitetnim zonama i više nego dovoljno, ali jednostavno s njom ne radi ništa ni što je približno pojmu 'prevaga'. I sve to se događalo i prije i poslije ozljede, tako da ne možemo razloge tražiti ni u 'rekonvalescenciji'. Stoga bi svi oni koji bez razmišljanja upiru prst u Garciju pri ovom 'sukobu' trebali kao prvo malo detaljnije gledati utakmice, a kao drugo malo objektivnije razmisliti o situaciji.
S druge strane, Ante Rebić je u početku sezone tek hvatao ritam i vidjelo se da još u kontekstu fizičke spreme nije bio dovoljno spreman za HNL. To se počelo mijenjati što se više kraj jesenskog dijela prvenstva bližio, i sad kod Rebića fizička sprema više nije problem. U nekoliko je utakmica pri kraju prvog dijela sezone (posebice protiv Lokomotive u studenom) pokazao da još uvijek u sebi ima tu razinu kvalitete po kojoj ga znamo.
VEZANI ČLANCI:
No ono što Rebiću nedostaje je kontinuitet. Ne kontinuitet igara jer taj kontinuitet itekako dobiva, već kontinuitet donošenja odluka. Iako je tijekom cijele svoje karijere u tom smislu bio nepredvidiv igrač, trenutačna Rebićeva forma ipak naginje ka predvidivosti, no u lošem smislu. Sve češće s loptom u nogama donosi neočekivane odluke koje nisu dobre ni za njega ni za njegovu momčad. Odličan primjer toga je utakmica protiv Slaven Belupa u kojoj je Rebić imao 43 posto točnosti dodavanja. Prosječna točnost dodavanja za krilnog napadača na ovakvoj razini kreće se između 75 i 80 posto. Protiv Gorice je prosjek točnosti dodavanja bio znatno bolji (68 posto), ali i dalje ispod prosjeka, no u toj utakmici je, pomalo i neobjašnjivo, promašio dva 'zicera'.
Možemo puno naklapati i pričati o Garciji i njegovom sistemu, no čak i da je taj sistem najzahtjevniji mogući za Livaju i Rebića te da im se on nimalo ne sviđa, on i dalje ne bi trebao biti dovoljan izgovor za baš ovako slabe izvedbe najpopularnijeg Hajdukovog dvojca. Prema ocjenama naših partnera s platforme SofaScore, Rebić je tek 12. najbolji igrač Hajduka ove sezone, a Livaja 14. najbolji. Od njih se s pravom može i mora očekivati puno više od ovoga što trenutačno pružaju na terenu.