Hrvatska futsal reprezentacija napušta Latviju i Litvu s osjećajem koji se ne može izmjeriti statistikom. To nije samo plasman u polufinale Europskog prvenstva, gdje ćemo u srijedu u Ljubljani snage odmjeriti sa Španjolskom. To je potvrda puta, rada, vjere i zajedništva koje se gradilo godinama, često daleko od reflektora i velikih pozornica. Riga i Kaunas ostat će upisani kao gradovi u kojima je hrvatski futsal ponovno pronašao sebe – i podsjetio Europu tko je i koliko može. Nakon prvog kruga u Rigi i nezaboravne četvrtfinalne večeri u Kaunasu, sljedeća postaja je Ljubljana. Dvorana Stožice. Simbolično i snažno mjesto na kojem će u srijedu, 4. veljače, izabranici Marinka Mavrovića igrati svoje drugo polufinale u povijesti, prvo nakon davne 2012. godine. Tada je Hrvatska bila domaćin, a danas – putnik koji je do završnice stigao radom, strpljenjem i karakterom.
Iz Kaunasa su poletjeli čarter-letom, umorni, ali ispunjeni. U avionu nije bilo euforije, nego tihe sreće i pogleda koji govore više od riječi. Dvadesetak dana izolacije, hotela, dvorana i treninga ostavilo je traga, ali i stvorilo nešto rijetko – momčad u punom smislu te riječi. U Ljubljani ih čeka mir, fokus i završne pripreme za utakmicu koja može promijeniti percepciju hrvatskog futsala.
– Prošlo je 14 godina od našeg posljednjeg polufinala. Tada smo igrali pred svojim navijačima, a godinama poslije često ostajali kratki, katkada i nezasluženo. Ovo što smo sada napravili golemi je korak – rekao je vratar Ante Piplica, jedan od vođa ove generacije, dodavši:
– Već dvadesetak dana smo zajedno, daleko od obitelji, svakodnevice i normalnog života. Umorni smo, ali atmosfera nijednog dana nije pala. To je nešto što se ne može trenirati. To ili imaš ili nemaš.
Četvrtfinalni dvoboj s Armenijom bio je utakmica strpljenja, discipline i karaktera. Hrvatska je ušla odlučno, agresivno i bez kalkulacija. Tri pogotka u prvom dijelu nisu bila slučajnost, već plod jasnog plana i potpune koncentracije. U nastavku – drukčija priča. Armenija je krenula na sve ili ništa, s vratarom-igračem i stalnim pritiskom.
– Znali smo da će riskirati, znali smo da će pokušati slomiti utakmicu posjedom. Bili smo spremni. Drugo poluvrijeme bilo je fizički i psihički jako zahtjevno, ali nismo se raspali – objasnio je Piplica, koji je s nekoliko ključnih obrana zaključao hrvatska vrata. – No, ovu utakmicu stavljam u drugi plan. Najvažnije je zajedništvo. Vjera u sebe i jedan u drugoga. To nas je dovelo ovdje.
U tim riječima bilo je i osobne emocije.
– Ovu pobjedu posvećujem mami, koja je tog dana slavila rođendan. A navijačima poručujem: tankajte automobile, uzimajte vinjete i vidimo se u srijedu u Ljubljani. Podržite nas u toj važnoj utakmici za hrvatski futsal - zaključio je Piplica.
Uz Piplicu, svoje mjesto među junacima večeri izborio je i David Mataja, strijelac dvaju pogodaka koji su trasirali put prema polufinalu.
– Iskreno, još sam pod dojmom. Prvo poluvrijeme bilo je možda i naše najbolje na turniru. Dominirali smo, zabijali, kontrolirali ritam. U drugom dijelu su nas stisnuli, igrali su s vratarom 12 minuta, ali obrana je bila na vrhunskoj razini – rekao je Mataja. – Golovi su lijepi, ali najvažnije je da smo pobijedili kao momčad. Sada gledamo samo prema polufinalu. Pozivam sve navijače da dođu u Ljubljanu. Trebat ćemo ih.
Posebnu težinu ovom uspjehu daje i povijesni podatak: Hrvatska je prvi put u povijesti svojih nastupa na Europskim prvenstvima završila utakmicu bez primljenog pogotka. I to protiv reprezentacije koja je u Kaunas stigla s reputacijom jedne od najopasnijih momčadi turnira. Armenija je osvojila skupinu B pobjedama protiv Ukrajine i Češke, igrajući hrabar, napadački futsal pod vodstvom izbornika Rubena Nazaretyana. No hrvatska disciplina, strpljenje i obrambena savršenost ostavili su ih bez rješenja. Sada slijedi Ljubljana. Nova dvorana. Nova publika. Novi izazov.
Nadam se da se i njima sprema doček..pa tko god svirao..